Već je odavno znano da Hrvatska leži na seizmički vrlo aktivnom području. Još je početkom 20. stoljeća Andrija Mohorovičić ustanovio da je Zagreb u velikoj blizini potresnih žarišta, a potresi se ovdje bilježe još od srednjega vijeka. Razornih je, srećom, bilo relativno malo. Najgora dva, naspram kojih svi ostali blijede, pogodili su Dubrovnik 1667. i Zagreb 1880. godine.
Međutim, i ovdje nam povijest, osim pouke, daje i snažnu utjehu: unatoč najvećim razaranjima, oba su grada preživjela. U 19. stoljeću u Zagrebu i okolici često su se bilježili potresi, ali nije postojala nikakva svijest o načinima zaštite od njih. Nisu postojale ni nikakve službe koje bi se bavile praćenjem prirodnih pojava. Tek su nedavno započela meteorološka opažanja i obilježavanje točnog vremena – obavljao ih je srednjoškolski profesor Ivan Stožir, na vlastitu inicijativu i bez ičije podrške. Tek je nakon dvadesetak godina rada isposlovao financiranje središnje državne meteorološke službe u Budimpešti. Sam je izradio seizmograf i njime obavljao mjerenja. Nažalost, imao je što mjeriti.
Krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća u Zagrebu se često osjećalo podrhtavanje tla. Kašina se već tresla, a u Zelini se čuo potmuli šum. U utrobi zemlje događali su se titanski pomaci, stijene su se drobile i urušavale, oslobađala se nezamisliva energija. A sve što se na površini moglo osjetiti bila su lagana podrhtavanja. Ali ne zadugo.
Zid kao platno na vjetru
Ujutro, 9. studenoga 1880, oko 7.33 ujutro, Zagrebom se prolomio jeziv zvuk. Potmula tutnjava, poput grmljavine. Zatim su se osjetila dva silna udarca. Nakon njih, cijeli se grad počeo tresti. Očevici su zabilježili da se stup s kipom Blažene Djevice Marije na Kaptolu njihao poput šibe te da su se u zgradama cigle lomile i padale poput kiše. U Savskoj ulici zid tadašnjeg zatvora odlomio se po dužini, a udarac ga je bacio uvis. Zid realne gimnazije, današnjega Državnog hidrometeorološkog zavoda, povijao se kao platno na vjetru. Poslije nitko nije mogao sa sigurnošću reći koliko je potres trajao.
Čak je i Stožir bio u prevelikom šoku da bi zabilježio točno vrijeme. Tek je poslije ustanovio da se zemlja vjerojatno tresla desetak sekundi. Potres se više osjetio istočno od grada, u Remetama, Markuševcu i Granešini, a posebno jako u Kašini, Sesvetama i Dugom Selu, ali je to područje tada bilo slabije naseljeno. I okolica grada, od Sv. Helene do Jakovlja, znatno je stradala. Potres se osjetio čak i u Ljubljani, Rijeci i Osijeku, a detektiran je i u Beču. Kao i u nedavno, i 1880. godine najviše su se u Zagrebu rušili krovovi i dimnjaci. Ulice su bile zakrčene šutom. Najveća oštećenja bila su na višim katovima, dok su prizemlja prošla razmjerno dobro.
Zidovi crkve sv. Marka popucali su cijelom visinom. U katedrali se svod urušio i zatrpao je dva metra dubokim slojem šute. Velika bolnica, koja se tada nalazila na Trgu bana Jelačića, morala je biti djelomice evakuirana. Škole su na nekoliko tjedana zatvorene. Ni mrtvi nisu imali mira; potres je otvorio grobnice na gradskim grobljima. Srećom, nije bilo mnogo žrtava. Poginulo je dvoje ljudi, a više njih je ozlijeđeno. Zavladao je užasan strah; građani se nisu usuđivali zadržavati u kućama, nego su boravili na ulicama i trgovima. Nisu se usuđivali ni spavati. Govorilo se da se na Medvednici otvorio vulkan iz kojeg suklja plamen te da će se uskoro dogoditi još strašniji potres. Kao i u drugim katastrofama, uslijedila je panika i bijeg.
Vlakovi su bili prepuni. Tko god je mogao, spavao je izvan grada. Zemlja je još mjesecima podrhtavala, s mnoštvom naknadnih udara, od kojih je jedan, koji je bio posebno jak, 11. studenoga još više raspirio paniku. Građani su bili toliko traumatizirani da bi ih hvatao strah i ako bi se zalupila vrata. Odmah nakon potresa, gradska je vlast pristupila sanaciji štete. U pomoć je stigla vojna inženjerija i na stotine radnika iz Slovenije. Unatoč golemoj šteti, iz potresa je proizašao niz dobrih stvari. Prije svega, potaknuo je silan znanstveni napredak. JAZU je osnovao komisiju za proučavanje potresa koju su sačinjavali vodeći hrvatski znanstvenici, a izvješće o nalazima, iz kojeg potječe većina ovih podataka, sastavio je akademik vlč. Josip Torbar.
I znanstvene akademije iz Beča i Budimpešte poslale su u Zagreb svoje stručnjake. Đuro Pilar objavio je jedno od prvih hrvatskih djela o seizmologiji, “Gründzuge der Abyssodynamik”, u kojem je među prvima zastupao teoriju da se unutrašnjost Zemlje sastoji od tekuće magme. Prvi hrvatski mineralog Mijo Kišpatić počeo je intenzivno proučavati potrese, a Stožirov rad u meteorološkom opservatoriju nastavio je Kišpatićev suradnik Andrija Mohorovičić, jedan od najvećih seizmologa svih vremena. U Hrvatskoj se zbog zagrebačkog potresa vrlo rano razvila svijest o nužnosti protupotresne gradnje, a 1906. u Zagrebu je osnovana prva hrvatska seizmografska postaja.
Zagreb je pak relativno brzo obnovljen, ponajviše zahvaljujući tome što na vlasti zaredao niz iznimno sposobnih gradonačelnika, poput Adolfa Mošinskog i Milana Amruša. Štoviše, obnovi se pristupilo s možda prevelikom revnošću te je mnoge srednjovjekovne i renesansne zgrade, koje potres nije uništio, dokrajčila urbanistika. Izgled Zagreba nakon potresa dokumentirao je jedan od najvećih hrvatskih fotografa Ivan Standl.
Unatoč svoj šteti koju je uzrokovao, veliki zagrebački potres izgleda kao manja neugodnost naspram potresa koji je pogodio
Dubrovnik u 17. stoljeću. Zemlja tada nije imala milosti. Bio je to užas biblijskih razmjera, koji je zamalo uništio Dubrovačku Republiku.
Dubrovački krovovi bačeni uvis
Iz književnih djela, poput spjeva Stjepana Gradića, i kasnijih izvještaja, moguće je rekonstruirati tijek potresa. Nekoliko dana prije Uskrsa, 6. travnja 1667., nešto prije devet sati ujutro, najprije se začula potmula tutnjava. Nakon toga je uslijedio jak udar; Gradić je zabilježio da su krovovi bili bačeni uvis. Tada se zemlja počela tresti. Zidovi su se rušili i drobili sve pod sobom, odvalile su se stijene, a more se povuklo iz gradske luke i ponovno se vraćalo. Zatim je cijeli grad prekrila prašina, tako gusta da se činilo kao da je pala noć.
Prema kasnijem mletačkom izvještaju, potres je trajao koliko treba da se izmoli Očenaš, a prema drugim izvještajima, još kraće. Pjesnik Jaketa Palmotić opisao je posljedice potresa u spjevu Dubrovnik ponovljen. Njegovi stihovi daju tek naslutiti razmjere užasa koji je dočekao preživjele: „Ovdi glave bez moždani, / Ondi bjehu sve stučene, / Ovdi ruke na poljani, / Ondi noge izmrvljene.“ I nakon potresa tlo je nastavilo podrhtavati. Komadi ruševina padali su i mnogi su ginuli bježeći. Mnogi su pak ostali živi zakopani. Neki su ih iskapali – ili da spase preživjele ili da opljačkaju leševe, ali je većina bila previše prestravljena da čini išta drugo osim da bježi.
Prema pjesmi plemića Mate Bunića, građani su bezglavo bježali gazeći po leševima i zazivajući Božju pomoć. Ni bogataši nisu mogli pronaći nekoga tko bi spasio njihove bližnje iz ruševina. Mnogi su danima – često uzalud – zapomagali iz dubina. Nizozemski poslanik spasio se tek kada je kopačima kroz rupu uspio pokazati svoje prstenje. Nije poznato koliko je bilo poginulih, ali sigurno su se brojili u tisućama. Smrad smrti i raspadanja brzo je postao nepodnošljivim. U gradu praktički nije ostalo vlasti. Izginula je većina vijećnika, zajedno sa zamalo svim sucima i samim knezom Šimunom Getaldićem. Nadbiskup je pobjegao u Anconu. Zavladalo je bezakonje, a u grad su provalile razbojničke bande.
Knežev dvor velikim se dijelom srušio. Katedrala Velike Gospe, koju su nazivali najljepšom u Iliriku, potpuno je uništena. Što nije uništio potres, dokrajčio je golemi požar, koji se nitko nije usuđivao gasiti. Svjedoci su zabilježili da je Dubrovnik bio potpuno obavijen dimom iz kojeg su sukljali vatreni jezici. Izgorio je nadbiskupijski arhiv, franjevačka knjižnica s više od 7000 knjiga, mnoštvo umjetnina, slike renesansnih majstora. Preživjelo stanovništvo masovno je pobjeglo iz grada. Bogatiji su otišli u ljetnikovce, a drugi su podigli kolibe na poljima. Mnogi se nisu usuđivali uopće stajati na zemlji te su boravili na brodovima. Neki su zauvijek napustili Republiku.
Potres je razorio i Kotor, i većinu mjesta na jadranskoj obali od Pelješca do Ulcinja. Već nekoliko dana nakon katastrofe, Dubrovčani su poduzeli mjere da se spasi što se dade spasiti. Zbog iznimno kvalitetne gradnje, potres nije oštetio gradske zidine i utvrđenja. U tvrđavu Revelin privremeno je smještena državna uprava. Regrutirana je provizorna vojska, a seljaci iz okolice i s otoka unajmljivani su kako bi raskrčili ruševine. Na gradskim vratima bile su kontrolne točke kako bi se spriječilo da pljačkaši iznose plijen. Doneseni su strogi zakoni kojima je svatko tko se iseli iz grada proglašen izdajnikom. Okolnim velesilama dano je na znanje da je Dubrovnik i dalje država; odbijene su ponude bosanskog paše i mletačkog providura da ga stave pod svoju zaštitu.
Nekoliko mjeseci nakon katastrofe čak je tiskana i knjižica pjesama o potresu koja je imala ohrabriti građane i podići im duh. Razmjeri dubrovačke katastrofe izazvali su veliko suosjećanje u međunarodnim krugovima. Mletački poslanik zapisao je da mu se plakalo od jadnog izgleda opustošenog Dubrovnika. Čak je i osmanski sultan Mehmed IV., čiji je Dubrovačka Republika bila vazal, bio toliko osupnut razmjerima uništenja da je Dubrovčanima oprostio sve izvanredne namete. Zahvaljujući vještoj dubrovačkoj diplomaciji, obnovu grada financirao je i sam papa. Republika je, naravno, imala novca; dio je spašen u samom gradu, a veliki su se iznosi čuvali u inozemnim bankama. Dovedeni su arhitekti iz Italije, a još iste godine počela je i obnova Kneževa dvora. Grad je preživio i s vremenom se ponovno uzdigao.
1757. godine snažan potres pogodio je Viroviticu. Nakon dva jaka udara zabilježena su i 54 manja. Snaga sva tri spomenuta potresa bila je između devet i deset stupnjeva po Mercalliju, a procjena je rađena temeljem povijesnih zapisa.