Prije točno 20 godina četrdesetak naoružanih Čečena pod vodstvom Movsara Barajeva zatočilo je više od 900 talaca u moskovskom Kazališnom centru u Dubrovki, zahtijevajući povlačenje ruskih vojnih snaga iz Čečenije i završetak Drugog čečenskog rata. Talačka kriza trajala je dva i pol dana, nakon čega su ruske specijalne postrojbe Alfa, 26. listopada, ubacile nepoznato kemijsko sredstvo u ventilaciju zgrade i pretresle je. Svih 40 napadača je ubijeno, a oko 130 talaca je umrlo od trovanja kemijskim sredstvom. Teroristi su 23. listopada 2002. godine zauzeli kazališni centar za vrijeme predstave „North-South“ (Sjever-jug), po nalogu čečenskog ekstremiste Šamila Basajeva.
Nitko u tom trenutku nije mogao ni zamisliti kakva se situacija odvija u kazalištu, a kamoli pretpostaviti kako će se ta trodnevna agonija pretvoriti u najveću tragediju koju je Moskva do tog trenutka vidjela, ocijenili su ruski mediji. Štoviše, svakim trenutkom vijesti su postajale sve strašnije. Teroristi nisu željeli pregovarati, već su po svemu sudeći namjeravali umrijeti te sa sobom na drugi svijet povesti što veći broj ljudi.
U operaciji oslobađanja talaca ubijeno je svih 40 čečenskih otmičara, uključujući i njihovog vođu Movsara Barajeva. Među ubijenima bilo je Afganistanaca i plaćenika iz arapskih zemalja.
Talačka kriza u moskovskom kazalištu dogodila se za vreme Drugog čečenskog rata od 23. do 26. listopada 2002. godine u Moskvi. Tada je skupina od 40 čečenskih militanata zauzela Dom kulture prilikom izvođenja popularnog mjuzikla "North-South". Oteli su 912 ljudi, prije nego što su likvidirani u kontroverznom napadu ruskih specijalaca.
Talačka kriza, u kojoj je uz teroriste smrtno stradalo oko 130 civila, predstavljala je do tada najspektakularniju terorističku akciju u povijesti Rusije i suvremenoj Europi, a također se smatra jednim od ključnih događaja Drugog čečenskog rata. Napad je započeo 23. listopada u 21 sat. Militanti su razoružali nekoliko pripadnika osiguranja pa su zauzeli dvoranu u kojoj se nalazila publika.
Nekoliko glumaca i članova tehničkog osoblja uspjelo je pobjeći. Moskovska policija i specijalci OMON-a došli su na mjesto događaja oko 22 sata i opkolili zgradu.
Pregovori su započeli iza ponoći, a militanti su iznijeli zahtjev da se ruske snage povuku iz Čečenije i tako obnovi vlast Čečenske Republike Ičkerije, koja je uklonjena ruskom invazijom 2000. godine. Tijekom sljedećeg dana militanti su pustili nekoliko desetaka talaca, uglavnom žena, djece, muslimana i stranih državljana, dok su ubili Olgu Romanovu, 26-godišnjakinju koja je samoinicijativno došla u kazalište i ponudila sebe u zamjenu za puštanje drugih talaca.
Sljedeći dan su militanti pustili manji broj talaca, ali su također ubili Romana Vlaha, građanina Moskve koji je u kazalište došao kako bi pokušao osloboditi svog sina.
Sami taoci su sve vrijeme bili u izuzetno lošim higijenskim i sanitarnim uvjetima, izlagani stalnim prijetnjama i tjelesnom zlostavljanju. U jutro 26. listopada jedan od talaca u stanju mentalnog poremećaja fizički je napao militante, na šta su oni otvorili vatru, pa su pogodili dvoje drugih talaca (od kojih je jedan naknadno preminuo). Akciju je izvela Islamska pukovnija posebne namjene pod vodstvom Movsara Barajeva, nećaka zloglasnog i prethodne godine ubijenog vođe militanata Arbija Barajeva.
Među militantima je bilo 20 muškaraca i 20 žena, koje su tijekom opsade nosile nikabe. Mjesto napada je bilo pažljivo odabrano, s obzirom da se do kazališne dvorane moglo ući jedino kroz labirint uskih hodnika, koji bi bitno otežao kako bijeg talaca, tako i akciju spašavanja.
Napadači su uz automatsko oružje bili opremljeni ručnim granatama, samoubilačkim eksplozivnim napravama koje su nosili na sebi i tempiranim bombama koje su postavili za vrijeme opsade.
Vjeruje se kako je kao model za akciju poslužio napad na Budjonovsk, izveden sedam godina ranije u Prvom čečenskom ratu, a koji je završen ponižavajućim pristankom ruskih vlasti na zahtjeve otmičara i okretanjem ruske javnosti protiv rata. Šamil Basajev, koji je zapovijedao napadom na Budjonovsk, preuzeo je odgovornost i za napad na kazalište, pa se vjeruje kako je igrao određenu ulogu u planiranju i pripremama.
Otmica je bila izazvala veliko zanimanje ne samo u ruskoj, nego i u međunarodnoj javnosti, prije svega zato što su militanti po prvi put akciju izveli u samom srcu Moskve, zasjenivši sve prethodne poduhvate i velikim dijelom demantirajući dotadašnji službeni stav ruskih vlasti kako je rat u Čečeniji završen i da se svodi na "izolirane akcije šačice očajnih kriminalaca".
Dio ruske javnosti, koji se već duže vrijeme protivio ratu, pretežito iz redova liberalne prozapadne oporbe, upravo je napad na teatar shvatio kao priliku za promjenu državne politike. Počeli su se javno zalagati da se talačka kriza riješi prihvaćanjem svih zahtjeva otmičara.
Kako bi spriječili daljnje krvoproliće, svoj doprinos dali su i brojni političari, najčešće oni liberalne orijentacije poput Grigorija Javlinskog, koji su sudjelovali ili su pokušali sudjelovati u pregovorima, a među pregovaračima se našla i poznata novinarka Ana Politkovskaja.
Unatoč pozivima za mirno rješavanje krize, ruske vlasti su se odlučile krizu riješiti oružanim putem, pri čemu su primijenili neobičnu, učinkovitu, ali na kraju ipak kontroverznu metodu. Oko 5:10 sati, 26. listopada u kazalište su počeli ubrizgavati bezmirisni omamljujući plin. Nekoliko militanata uspjelo je na lica staviti plinske maske, ali svi su ipak na kraju likvidirani kada su u kazalište upali pripadnici specijalnih postrojbi tajne službe FSB-a - Alfa grupe i Vimpel.
Tada su svi taoci i većina militanata bili u nesvijesti, a svi militanti su ubijeni hicima iz vatrenog oružja, što je kasnije od strane organizacija za ljudska prava bilo kritizirano kao pogubljenje bez suđenja. Mnogo kontroverznijim se pokazalo to što plin ne samo što je onesvijestio, nego je na kraju izazvao i smrt više od 120 talaca, čime se broj civilnih žrtava popeo do 130. Ruska organizacija "Nord Ost" tvrdi da je broj civilnih žrtava bio još veći, odnosno da iznosi 174 ljudi.
Ruske vlasti su na odmah postale predmet kritika zbog toga što je FSB tijekom evakuacije onesviještenih talaca, pozivajući se na odredbe o državnoj tajni, ekipama hitne pomoći odbio reći o kakvom je plinu riječ. Europski sud za ljudska prava je 2013. godine svojom presudom ruske vlasti proglasio odgovornim za ugrožavanje života zbog načina na koji je izvedena akcija.
Ruska Alfa grupa jedna je od najpoznatijih specijalnih jedinica u svetu. Ovi elitnu antiterorističku jedinici osnovao je KGB 1974. godine, a danas njezine usluge koristi ruska federalna služba sigurnosti. Ruske specijalne snage često su na meti kritika zapadne javnosti zbog kolateralnih žrtava prilikom njihovih akcija.
Tijekom akcije Alfi u Moskvi 2002. godine poginulo je 120 talaca od posljedica trovanja plinom koji je korišten za uklanjanje militanata koji su okupirali kazalište.
Unatoč kontroverzi i kritikama, rasplet krize je Putinovoj vladi na kraju koristio kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu.
Odbijanje bilo kakvog kompromisa s neprijateljem, čak i po cijenu masovnih civilnih žrtava, odnosno spremnost da se na bezobzirnost čečenskih militanata odgovori vlastitom bezobzirnošću, pružila je snažan kontrast u odnosu na neodlučnost njegovog prethodnika Borisa Jeljcina u istoj situaciji.
Putinova popularnost je nakon krize značajno porasla, dok su pripadnici liberalne opozicije, pogotovo oni koji su prije toga javno iskazivali simpatije prema čečenskom separatizmu i njegovoj oružanoj borbi postali kasnije kompromitirani, odnosno potpuno marginalizirani u široj ruskoj javnosti.
Napad na moskovsko kazalište se, pak, zbio i nedugo nakon islamističkog napada na zapadne turiste na Baliju, a što su ruske vlasti vješto iskoristile kako bi, na osnovu islamističkog karaktera počinilaca, povukli paralele između ta dva događaja, pa rat u Čečeniji predstavili kao dio globalnog rata protiv terorizma.
Zapadne vlade, pogotovo američka i britanska koje su u to vrijeme nastojale izbjeći ruski veto pred odlučivanje u Vijeću sigurnosti UN-a o predstojećoj invaziji na Irak, brzo su prihvatile taj stav. Pri tome se posebno istaknuo britanski premijer Tony Blair koji je odmah po izvođenju akcije spašavanja Putinu poslao javnu čestitku.
Talačkom krizom je posebno bio kompromitiran Aslan Mashadov, vođa čečenskih separatista, koji je na samom početku javno podržao uzimanje talaca u teatru, da bi se kasnije, suočen sa razmjerima krvoprolića i stradanjem djece, od toga ogradio.
Kao i mnogi slični događaji, i moskovska talačka kriza je postala predmet brojnih alternativnih tumačenja i teorija zavjere.
Tome su svoj doprinos dali i Ana Politkovskaja i Aleksandar Litvinjenko koji su tvrdili da je akcija čečenskih militanata u stvari bila operacija pod lažnom zastavom koju je inscenirao FSB u svrhu ponovnog pridobivanja javne podrške za sve nepopularniji rat.
Arhivu Večernjeg lista možete pretraživati OVDJE.
O događaju od prije 20 godina? Svašta!