Bog, doduše, nije mrtav, ali bog nije uspio. Točnije rečeno, filozofska koncepcija društvenog stošca omotanog vrhovnim autoritetom već deset tisuća godina ne daje potrebne rezultate, što ne znači da ne daje one željene. Bog u koncepcijskom smislu nije osigurao prijeko potrebnu činjenicu neotuđivog prava na mir svakog pojedinca, nego je baš on u interpretacijskom svjetlu podanika bio pokretačem i alibijem bezbrojnim krvoprolićima i drobljenju svijeta.
Ne znam, možda je baš zbog toga bog i dobio lentu predsjednika predsjedništva na nebesima, možda mu i jest prvotni zadatak da idejom subordinacije ustroji militantno društvo, možda se zbog toga i govori o vojskama anđela, o kraljevstvu nebeskom, možda svi zajedno smisao postojanja ostvarujemo konfliktom i neprekinutom oružanom pobunom protiv nas samih. Zbog toga je velika Nietzscheova dilema je li čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji. Jedinstvo svijeta, sada je to već očito, neće se postići u bogu i oko njega. Huntington je govorio o sukobu civilizacija, ali to je bio samo eufemizam za sukob religija u aluziji civilizacijske različitosti. Pretpostavka od koje polazim jest da smo svi unutar čovječanstva pripadnici iste civilizacije koji zaslužuju iste civiliziranosti, ako nju još možemo smatrati nečim pozitivnim.
Biti kršćanin, musliman, židov ili budist ne može biti ogledalo pripadnosti različitim civilizacijama, nego statističkim pogreškama unutar iste civilizacije koja se zove čovječanstvo. Križamo li se ili klanjamo više je gimnastički nego sadržajni princip ako doista vjerujemo u boga kao objedinitelja, kao identičnog tvorca svih nas, a ne u boga ekskluziviteta pod čijim se skutima kriju “pravi zlikovci koji uspostavljaju pravovjernost na religijskom ili političkom planu uvodeći razlike između vjernika i otpadnika”. Kako mogu biti vjernik, a da istovremeno ne budem i kršćanin i židov i musliman i budist, kako božju veličinu mogu spoznati u okvirima isključivosti i nepropustljivosti jedne, oskudne dogme, kako se mogu nadati spasenju unutar vlastite duše ako pritom istovremeno negiram pravo svim ne-mojim dušama da se nadaju spasu.
“Onaj tko bezuvjetno voli nekog boga počinje i druge prisiljavati na ljubav, spreman je satrati ih ako se usprotive”, ispravno je poentirao Cioran dodavši još i da se u ime boga i njegovih lažnih zastupnika ubija. I koliko god povijest pokazivala ozbiljne virusne probleme u božanskom softveru koji se hardveru čovječanstva nameće kao operativan i bezalternativan, ljudi su uvjereni da se emancipacija od koncepta boga može smatrati jedino veleizdajom. Što bi u suštini značilo bezbožništvo i smije li to uopće biti alternativni koncept društva lišenog barem jednog konflikta i povoda huškanju i protjerivanju?
Što bi ono značilo pogotovo u ovom vremenu u kojem se od boga radi plitka manifestacija pripadnosti, ne i dublja emanacija bivanja? Je li ateizam jedini mogući filozofski koncept unutar kojeg bi čovječanstvo imalo šansu pronaći mir sa samim sobom, unutar kojeg bi se vrijednosti tog istog čovječanstva mogle realizirati kao vrijednosti istovrsne civilizacije. Ateizam je kao pojam nov. U modernim europskim jezicima pojavljuje se u 16., a uvriježio se tek u 18. stoljeću. Nikada nije dobio potrebno priznanje kao ravnopravan filozofski koncept deističkim simulacijama. Ateizam je uvijek i jedino bio interpretiran kao negacija ili zatiranje boga, zapravo kao kontrareligija, čime je potvrđivana navedena Cioranova misao. Tako da nema kontinuiteta u dijalogu između vjerovanja i ateizma kao ravnopravnih i apsolutno jednakovrijednih zamisli na koje čovjek slobodnom voljom ima pravo. Kakav je svijet u kojem boga ima i previše od onoga što isti svijet objektivno može podnijeti, dobro nam je poznato. Pozivanjem na boga započinjale su brojne nepravde i nesreće. No, kakav bi onda tek bio bezbožni svijet nemamo pravo ni pomisliti iz uskogrudnosti vlastitih nadrisavjesti. Ateizam nije rušenje crkvi, kao što ni vjera nije trebala biti spaljivanje vještica, ali u tom izazovu otpornosti na izazove paljenja i rušenja i leži pitanje čovjekove čovječnosti. Zašto je danas u svijetu moguće povrijediti nečije religijske osjećaje, ali nije moguće povrijediti ateističke? Jesu li, shodno tome, vjernici hipersenzibilni, a ateisti vatrostalni? „Nije bog stvorio svijet iz računice, jer njemu ništa ne treba, a nije ga stvorio ni nošen dobrotom, jer u svijetu ima patnji. Prema tome, bog ne postoji“, zaključak je škole Sankjama. On će za neke biti uvredljiv, što mi je drago jer uvrijediti se zbog toga nije ništa drugo nego lakši put odricanja od razmišljanja, odbijanje suočavanja s mogućnošću da je i sam aktualni koncept boga potpuno bezbožnički. Što bi opet moglo značiti da je nakon deset tisuća godina organiziranog skrušenog gledanja u nebo veći dio boga prebjegao u ateizam.
U potpuno dezideologiziranu društvu tako koncept boga postaje jedinom uporišnom točkom svima kojima nedostaje autoritet komiteta iz kojeg će proizlaziti direktive o diferencijacijama. Da bi mogla opstati hijerarhija, da bi mogao opstati konflikt kao paradoks mira, da bi postojao autoritet straha. Naravno da ateizam ne jamči razrješenje svih dilema izazova ljudske duše, ali da bog doista postoji i da je mudar i dobronamjeran, pustio bi ljude da i izvan njegove posesivnosti pokušaju napokon pronaći istinski mir i sreću u ateizmu kao mogućem putu u raj.
Ne zaboravite da su fašizam i komunizam suštinski ateističke ideologije. Fašizam sa idejom nadčovjeka i komunizam sa svojom diktaturom proleterijata obračunavali su se sa svime što nije uz njih pa čak i više od toga. Ali na kraju nije imm trebalo 10000 godina da propadnu. Pale su puno brže.