Martina Tuta 29-godišnjakinja je iz Rijeke koja je nakon završenog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti završila i poslijediplomski specijalistički studij na Ekonomskom fakultetu u Rijeci.
Iako je neko vrijeme radila u Profilu, novi posao sa stalnim zaposlenjem nije mogla pronaći u našoj zemlji.
Počela se javljati na različite natječaje u inozemstvu, pišu 24 sata.
U kolovozu ove godine dobila je posao u Amazonu na tri mjeseca te se pozdravila s obitelji i prijateljima i preselila u grad Cork u Irskoj. Nakon što su prošla tri mjeseca, dobila je i ponudu za stalno zaposlenje. Ponosna na uspjeh, ali ipak i tužna, na Facebook-profilu je napisala...
"I tako...od 1. prosinca 2014. postala sam stalni zaposlenik Amazona. Prošli tjedan bila sam pozvana na sastanak s glavnom menadžericom koja mi je rekla da sam potpuno ispunila sva očekivanja koja je menadžment imao od nas, agencijskih radnika i da pokazujem izniman trud, predanost poslu i kolegijalnost...rekla je da bi im bila ČAST da postanem dio stalnog tima i da potpišem ugovor na neodređeno. Ponavljam, ČAST.
Bila sam u šoku! Nakon samo tri mjeseca rada u ovoj kompaniji da dođe ovakva ponuda, to zaista nisam očekivala. Ugovor na neodređeno, o kojem sam u Hrvatskoj samo mogla sanjati (i jesam, od trenutka kad sam diplomirala), ovdje se dogodio gotovo preko noći. Nakon toga, pitali su me u kojem smjeru bih se voljela usavršavati i način na koji bih voljela napredovati. Ha! Šok broj 2! Što reci... zašto, o zašto ovakav scenarij u Hrvatskoj postoji možda još samo u snovima?
Da, sretna sam, presretna na ovakvoj prilici... ali istodobno me to čini jako tužnom jer sam zaista spoznala da problem nije bio u meni, nego u sustavu i društvu koje nas okružuje. Društvu koje pritišće svakog mladog čovjeka koji pokaže čak i zrno zdrave ambicije. SRAMOTA! Da te stranci prepoznaju, cijene tvoje kvalitete i žele da napreduješ, a da te Hrvatska država namjerno sputava na svakom koraku.
Pristala sam, naravno, potpisati ugovor, što stavlja pred mene nove izazove i nova očekivanja. Ali, prvi put u životu znam za što se borim i znam da se ne borim protiv vjetrenjača nego da stojim leđima okrenuta tom vjetru koji konačno postaje moja snaga i unutarnji motor za rast i razvoj.
Generacijo, nemate pojma koliko mi je krivo što ne mogu mijenjati ni sustav, ni državu niti vlast. I nikad, ali baš nikad, neću postati imuna na nepravdu. I nekako sam, sa strepnjom, potpisala ovaj ugovor jer me to na neki način, još više udaljuje od moje Rijeke, od mojih prijatelja, od mojih najdražih...Na neodređeno. To zvuči zaista beskonačno. No, opet, Bogu hvala što uvijek imamo mogućnost izbora, a meni za sada moj unutarnji glas govori da nisam pogriješila, dapače.
Ostaviti 29 godina života, 29 godina uspomena za sobom, nije to nimalo lako. Svatko tko kaže suprotno, laže samome sebi. Ipak, ovakve stvari potvrda su da je ipak trebalo biti tako, da je trebalo otići. Gorko-slatka spoznaja o kojoj ću zasigurno razmišljati dokle god budem živa..."
>>U godinu dana 400 medicinskih sestara napustilo Hrvatsku
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu..." Uvijek se sjetim Krleže kad čitam članke na vašem portalu, (ali i Dnevnik.hr-u, 24-sata itd..). Sve samo crnilo ili priče o obećanoj zemlji gdje teče med i mlijeko.. "Mladi, idite van, tamo je super, a ovdje ništa ne valja". Kad u šumi tih patetičnih pisama dopliva i poneko ispisano nezadovoljstvom životom vani, to naravno neće dospjeti na naslovnicu vašeg "prohrvatski "orijentiranog portala. Dragi novinari, urednici i svi ostali dušebrižnici, želim vam poručiti da dok čitam ova patetična pisma, "gorko-sladak okus" ostaje jedino nama koji smo ostali, koji idemo protiv struje. Ne zato što nam je super i plivamo u lovi, nego zato što, unatoč svim nastojanjima političara i novinara da nas „u najboljoj namjeri protjeraju van“, mi vjerujemo da i ovdje možemo pošteno živjeti. S malo love, ali bar smo doma! Ponosni smo što nam klinci govore hrvatski, što ostajemo uz roditelje koji su nas u nimalo idealnim uvjetima dizali na noge (jer znate, tko će brinuti o njima kad svi zbrišemo van?), ponosni što osjećamo da je ovo naša zemlja i da se za život ovdje isplati boriti. Sretno svima koji su otišli, ali velika pohvala, prije svega, onima koji ostaju!