Poznati američki dramski pisac i esejist Arthur Asher Miller (17. listopada 1915. – 10.veljače 2005.), čija je pradavna medijska slava bila dobrim dijelom posljedicom činjenice što se 1956. oženio slavnom glumicom i seksikonom Marilyn Monroe (njoj je to bio treći, a njemu drugi brak), jednom je napisao \"Može se kazati da neka era završava onda kada su njezine temeljne iluzije iscrpljene.\"
Posljednjih godina svjedoci smo iscrpljivanja brojnih iluzija zapadnjačkih teorija, doktrina i politika brzog ekonomskog rasta proizvodnje i bruto domaćega proizvoda, poznatijeg pod kraticom BDP, kojim se izražava financijska vrijednost svih proizvoda i usluga koje neka zemlja stvori u godinu dana. Iluzija o visokim stopama rasta nestaju i kad su u pitanju drugi statistički pokazatelji: investicije, industrijska i svaka druga proizvodnja, potrošnja, broj zaposlenih, broj prodanih primjeraka knjiga i novina, itd.
Brzi rast i razvoj u prvim desetljećima XXI. stoljeća naprosto je promijenio adresu: iz Europe i razvijenog Zapada privremeno(!) se preselio na Istok i Jug – u Kinu, Rusiju, Brazil, Meksiko, Indiju, Maleziju.
Eru ili epohu visokih stopa rasta, ali i doba obilja (socijalne sigurnosti, plaćene dokolice i blagostanja, sigurnih mirovina), nakon izbijanja svjetske financijske (2008.) i europske dužničke krize (2010.) zamjenjuje nešto što bismo mogli nazvati novom tmurnom ili turobnom ekonomskom erom.
Toj eri nitko od znanstvenika, umnika i državnika vizionara zasad ne može nadjenuti pravo ime niti joj zna odrediti trajanje i društvene posljedice.
Međutim, sve više svjetski utjecajnih makroekonomista i ekonomskih povjesničara špekulira(!) o tome kako se ekonomija i civilizacija Zapada naprosto mora naviknuti i prilagoditi eri niskih pa i nultih stopa rasta BDP-a, ali i rastućoj nezaposlenosti koju uvjetuju porast svjetskog stanovništva i – tehnološki napredak.
Paradoks nove ekonomske ere
Paradoks je te nove ekonomske ere u nastajanju što ona ne iznenađuje malobrojne ekonomske skeptike i ekonomske povjesničare tipa Angusa Maddisona, autora knjige \"Obrisi svjetske ekonomije od 1. do 2030. godine nakon Krista\". Naime, fenomen i doktrine stalnog i brzog ekonomskog stara BDP-a postoje u posljednja dva stoljeća, dok je svjetska, posebno zapadna ekonomija, od ere Isusa Krista do 1800. godine poznavala samo – ekonomsku stagnaciju. U dva tisućljeća nakon Krista fenomen stopa rasta BDP-a više od 0,5% bilježi se tek u posljednja dva stoljeća. Iluzija o brzom i trajnom ekonomskom rastu stvorena je tek nakon Drugog svjetskog rata te je trajala šezdesetak godina. Štoviše, baš u tom razdoblju, 1972., pojavila se kultna \"zelena\" knjiga tzv. Rimskog kluba, autora Donnella Meadowsa, Dennisa Meadowsa i Jorgena Randersa \"Granice rasta\" (Limits to Growth) s ključnom tezom: na planetu Zemlji koja je ograničena (prostorno i po prirodnim bogatstvima kojima raspolaže) naprosto nije moguć neograničen i beskonačan, nego ograničeni, organski demografski i ekonomski rast. Autori \"Granica rasta\" složenim su statističko-matematičkim projekcijama pokazivali i dokazivali kako eksponencijalni rast stanovništva, povezan s iznuđenom intenzivnom poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, uništavaju prirodne resurse i okoliš i tako postaju opasnost opstanku planeta Zemlje i čovječanstva. Kao točku preokreta označili su 2030. godinu! Do te godine, smatraju, treba ostvariti prirodni, nulti, organski rast koji će uspostaviti odavno izgubljenu ekonomsko-ekološko-demografsku ravnotežu. \"Samo drastične mjere zaštite okoliša pokazat će se prikladnim za promjenu dosadašnjeg sistemskog ponašanja i samo pod tim okolnostima može se izraditi scenarij u kojem svjetsko stanovništvo i svjetsko bogatstvo mogu biti usklađeni.\"
Ekonomsko-demografski skepticizam nije, dakako, rođen tek 1972. s Rimskim klubom i \"Granicama rasta\".
Puna dva stoljeća ranije, mračni ekonomsko-demografski pesimizam javno je propovijedao britanski demograf i politički ekonomist Thomas Malthus (16. veljače 1766. – 23. prosinca 1834.)
U Eseju o načelima stanovništva (An Essay on the Principle of Population,1798.) dokazivao je kako rast stanovništva po logici geometrijske progresije (1, 2, 4, 8, 16, 32, 64...), uz rast proizvodnje hrane po zakonu aritmetičke progresije (1, 2, 3, 4, 5, 6,...) ljudsku vrstu i čovječanstvo neizbježno vode u stanje masovne gladi, bolesti, ratova i masovnog istrebljenja.
Zalagao se stoga za drakonski nadzor nad rastom stanovništva koji su njegovi kritičari s pravom nazvali Malthusovim vučjim zakonom. \"Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih ne napravi mjesta smrću odraslih osoba... To mora biti aktivna politika vlasti... Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju nužnoga mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima, potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito ih poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti.\" Iako povijest, zasad, nije dala za pravo Malhtusovim apokaliptičnim projekcijama (prema njegovim matematičkim prognozama na svijetu je 1998. trebalo biti čak 256 milijardi ljudi), pojava \"nove ekonomske ere\" oživjela je zanimanje za njegov ekonomski pesimizam, a još i više za ekonomsko-ekološki pesimizam \"Granica rasta\" Rimskoga kluba. Posljednjih pet-šest godina ekonomski se pesimizam poput opake zarazne bolesti proširio zapadnom hemisferom, posebice Europskom unijom, Sjevernom Amerikom i – Hrvatskom.
Gotovo svakoga drugog ili trećeg dana iz usta i govora tijela predsjednika vlade Zorana Milanovića, a još i više iz mrzovoljne retorike Tomislava Karamarka stigne pokoja izjava koja odiše rezignacijom, bespomoćnošću, apokaliptičnim pesimizmom: uvjerenjem da nam je danas loše i da nam se sutra još gore piše. Radi se, očigledno je, o običajima srdaca cijelog političkog plemena u koji se uvuklo sjeme defetističke slutnje i depresijske smutnje. To me je turobno velečinovničko raspoloženje podsjetilo na jedan od niza prekrasnih eseja koje je davne 1978. u magazinu (ponekad treba podsjetiti da je korijen te riječi doista magazin, skladište: novinskih riječi, slika, naslova, podnaslova i leadova) \"Start\" objavio Veselko Tenžera. U eseju pod naslovom \"Pesimist po profesiji\" moj sukolumnist (u rubrici Fenomeni našega doba najčešće smo eseje objavljivali Tenžera, Igor Mandić, Vera Horvat Pintarić i ja) piše \"Pesimizam je tako postao profesijom. Nakon filozofa i pijanca, njegove je tamne očale preuzeo birokrat. Lica umorna od nekoga nepojmljivog ništavila, s pogledom krave pred praznim jaslama, suosjećajno i rezignirano, otpravlja neobaviještene optimiste sa svojega praga. Čovjeku dođe da zaplače i izgrli to nesretno stvorenje i da sebe tuče po glavi što je radi svojega nevažnoga života uznemirio tako rasnog pesimista.\" (En Passant – Feljtoni, Znanje, Zagreb, 1978., str. 21.)
Da kojim sretnim slučajem uskrsne iz groba, u koji je tvrdoglavo nedovoljno star otišao jer nije želio na operaciju srčanih zalistaka otići izvan voljene mu domovine, umro je tijekom operacije srčanih zalistaka na KBC-u Rebro, Tenžera bi bio osupnut neslućenim promjenama svega i svačega, osim – birokratskog pesimizma.
Jednu bi promjenu, pronicljiv i genijalan kakav je već bio, ipak brzo uočio: podizanje birokratskog pesimizma na najvišu državnu razinu. Naime, samoupravni socijalizam poznavao je i pristajao na umjereni pa i radikalni pesimizam i mrzovolju nižih činovnika, a činovnici revolucionarnog razreda, kao \"ljudi posebnog kova\" – koji su se u službenim životopisima nazivali doista \"revolucionarima\", \"državnicima\", \"rukovodiocima\", \"narodnim herojima\" i \"predsjednicima\" (izvršnih vijeća, politbiroa, savjeta, centralnih komiteta, skupština i sabora) – morali, htjeli-ne htjeli, zračiti revolucionarnim optimizmom. Morali su širiti vjeru u bolju, besklasnu, svijetlu budućnost.
Što nakon stoljeća utopija
Nakon što je zločinačko i krvavo XX. stoljeće, stoljeće velikih utopija i propalih revolucionarnih iluzija, ali i masovnih crnih i crvenih zločina, otišlo na smetlište povijesti, početak XXI. stoljeća donio je natjecanje – svjetsko, europsko i hrvatsko – u pesimizmu: beznađu, mračnjaštvu, zloslutnji, sumornosti, očaju, očekivanju ekonomskog i civilizacijskog sloma.Pesimizam je stanje čovjekove svijesti, podsvijesti, duha i duše koje sam u sebi, a još i više u svijetu oko sebe – u budućnosti – vidi prevagu nepoželjnih ishoda i događaja, prevlast zla nad dobrim, bez smisla nad smislom. Pesimizama i optimizam uvjetovani su i hranjeni mnogim čimbenicima: naslijeđem, okruženjem, obiteljskim i radnim uvjetima, vjerom, slučajem pa i modom.
Kao što je napisao Tenžera, može se shvatiti kad pesimizam zarobi dušu i srce nekog tankoćutnog, boležljiva filozofa, pjesnika, uličnog svirača ili pijanca, ali je teško shvatiti kao se, kao što je to već godinama slučaj, njime nezasitno hrane, i druge truju, predsjednici stranaka, vlada, ministri, carevi, guverneri, poduzetnici, bankari, poslodavci i velmože. Tenžera ih je zvano \"birokratima\", a mi im tepamo: \"vrhovnici\", \"visoki državni dužnosnici\", \"uvaženi zastupnici\".
Pesimizam je posljednjih godina preplavio najvažnije i najraskošnije činovničke i vladarske urede, više doduše na kršćanskom Zapadu, negoli na budističkom i hinduističkom Istoku (kojem joj uvijek ekonomski dobro ide), a može se precizno dijagnosticirati kada je tsunami pesimizma (2008.) i zbog čega (globalna financijska i sveopća dužnička kriza) počeo uništavati prirođenu potrebu čovjeka za ufanjem i nadom. Bauk pesimizma kruži tako, poput prijeteće apokaliptične pošasti svijetom, pretvarajući se postupno u ono što javni umnici nazivaju samoostvarenim proročanstvom. Štoviše, javlja se i fenomen javnog natjecanja znanstvenih uglednika i političkih velmoža u radikalnom ekonomskom i političkom pesimizmu kojem je krajnji rezultat ono što urednik The New York Times Magazina Hugo Lindgren 2009. krstio neologizmom \"pornopesimizam\". Tim je neologizmom označio pomodnu eshatološku sklonost javnih osoba da proriču ekonomski kolaps pojedinih nacija, geografskih regija (primjerice: Sredozemlja), Europske unije pa i cijelog svijeta. Lindgren je ovako skicirao psihološku potku pornopesimizma: \"Kao i pravi porno (pornografija), ekonomski porno pruža vam iluziju kontrole (onog što se događa) i stvara potrebu za dodatnim gledanjem. Uz to, ekonomski porno napaja snažni osjećaj intelektualne sujete. Dok hodate ulicom, osjećate nadmoć (superiornost) nad svim tim ravnodušnim huljama koje nemaju pojma što ih čeka iza ugla (mitnice). Osjećajući se jadno zbog zastrašujućeg pakla koji nas čeka, sami se osjećate bolje. Pesimizam tako postaje izvor samozadovoljnog blaženstva.\"
Kao relativno poznata javna osoba, često sam u prilici susretati nekolicinu ljudi koji mi, često bez riječi, posebnim osmijehom iz kojeg isijava opisani \"osjećaj nadmoći\" žele kazati: kao što već desetljećima mislim i govorim, ova ekonomija i zemlja idu dođavola! Javno iskazivanje, objašnjavanje i najavljivanje ekonomskog i političkog pornopesimizam na svjetskoj, europskoj i nacionalnim razinama posljednjih je godina postao medijski traženi pa i unosan posao. Ti suvremeni glasnici ekonomske apokalipse imaju svoje mrežne stranice, blogove, knjige, časopise, a prave su zvijezde nacionalnih i globalnih televizijskih mreža. Urednici modernih medija, povezani sa stručnjacima za marketing, shvatili su da gledatelji i slušatelji zapravo uživaju u pornopesimizmu. Štoviše, komercijalni promidžbeni prostor znatno se bolje prodaje nakon što se na televiziji pojavi neki pornopesimistički prorok koji nas nam priopćava kako će 2014. ili 2015. doći do sloma eura ili dolara, a time i do sloma europske i američke ekonomije, jer Kinezi, navodno, te valute više neće koristiti kao vlastite devizne rezerve. Na cijeni nije samo monetarni i financijski pornopesimizam nego i energijski, ekologijski, sigurnosni i civilizacijski.
Medijska potražnja za \"crnim prognozama\" – a to u pravilu znači i čitateljska, gledateljska i slušateljska potreba za takvim vizijama budućnosti – sve je veća i u hrvatskoj javnosti, tako da ljudi koji predviđaju zlo i naopako u hrvatskom gospodarstvu, državi i društvu imaju lakši i češći pristup javnim i komercijalnim medijima: dr. Slavko Kulić, dr. Željko Lovrinčević, dr. Ljubo Jurčić, dr. Sandra Švaljek, dr. Boris Vujčić, mr. Zdravko Mršić i – svi sindikalni lideri. Naravno, kako je gospodarska situacija u Lijepoj našoj godinama, pa i desetljećima, prilično jadna i kukavna, umjereni i pornopesimizam ne traže veliki teorijski i istraživački napor. Dovoljno je ukazati se unezvijerenim građanima \"na televiziji\", namjestiti facu u izraz koji istodobno izražava ozbiljnost i spremnost na duboku patnju zbog toga što narodu morate priopćiti tako strašna otkrivenja te kazati kako već danas ništa ne valja, ali da sadašnje stanje nije ni izdaleka tako strašno kao ono što nas očekuje 2014. i 2015. godine, a posebice 2020. godine. Pesimizam i pornopesimizam naprosto su u medijskoj, teorijskoj i političkoj modi! Tom su se pomodnom trendu zdušno pridružili i političari.
Čeka nas ekonomski pakao?
Što kazati u zaključku?
Poticajan zaključak umjesto potpisnika ovih svojedobno je ponudio publicistički najplodniji i cehovski najugledniji hrvatski psihijatrijski forenzičar prof. dr. Miroslav Goreta. U intervju koji je dao Slobodnoj Dalmaciji ovako je ocijenio duševno zdravlje hrvatskog naroda i nacije: \"S čisto psihijatrijske strane mogu ukazati na masovno depresivno reagiranje hrvatskih građana, na dovođenje u pitanje svih moralnih normi, na narcistično povlačenje iz bilo kakvog društvenog angažmana i na pasivno prepuštanje upravljanja državom najgorima među nama, i to nevezano uz stranke koje su danas ili koje će sutra biti na vlasti.\"
U jednoj sitnici moj dragi prijatelj Miro ipak nije u pravu: nismo mi Hrvati – kao ljudi, građani i birači – \"pasivno prepustili upravljanja državom najgorima među nama\", nego je vladajuća kasta ozakonila izborni sustav i sustav izbora naših zastupnika i vođa koji najboljim ne omogućava da dođu u priliku upravljati državom i ekonomijom. Upravo zbog toga, vjerojatno su u pravu pornopesimisti koji tvrde da nas u 2014. i nakon čeka – ekonomski pakao.
>> Saudijski novinar Hamza Kashgari (23) postao je novi Rushdie
