Težak miris mirodija, potmuli zvuk bubnjeva, ruke u zrak i idemo: “Solidarnost, sloboda, demokracija! Dolje Erdogan!” I tako do iznemoglosti iz grla stotina tisuća okupljenıh na trgu Taksim, golemom gradilištu prepunom bagera i strojeva koji sada šute, prisilno ugaslih otkako se ulicama Istanbula valja revolucija. Posvuda nadiru rijeke uglavnom mladih Turaka naoružanih zastavama, predvode ih oni koji ranije nisu ostali bez glasa pa iz petnih žila viču u megafon.
Nema ovdje lidera, nema predvodnika. Govori svatko tko za tim ima potrebu, a takvih je mnogo. Tisuće ljudi polijegalo je na travu, podiglo šatore i pjeva. Ne daju posljednju zelenu oazu u srcu megapolisa, ali njihova borba sada je mnogo vıše od toga.
– Većina Turaka želi promjenu. Ova vlada mora otići jer nas vuče unatrag. Živimo u totalitarnom režimu, ispiru nam mozak – govori Can Budak, 21-godišnji student. Član je stranke socijalista i gorljivi borac za ekologiju. Pitamo ga ima li informacije o povratku policije koja se dan prije naglo povukla.
Prizivaju Atatürka
– Vidjet ćemo. Ne mogu zamisliti koliko bi to policajaca trebali poslati na ovoliki narod. Ljudi pristižu iz svih krajeva Turske. Vrati li se policija, bit će to samo politička odluka, Erdoganova odluka, jer nemaju zašto intervenirati. Pogledajte, ljudi plešu i pjevaju. Ako dođu, bit ćemo tu, mi smo spremni i ne bojimo se. Teža nam je državna represija nego batine – energičan je student.
Uistinu, mnogo je roditelja s djecom koja mašu zastavicama i fotografiraju se mobitelima. Ovog nedjeljnog jutra, teško je vjerovati da je samo dan prije ovuda prolijevana krv demonstranata rastjeranıh suzavcem i udarcima pendreka. No, na nemile događaje podsjećaju posvuda razasuto staklo, spaljena građevinska vozila, miris paleža u zraku... Ideologije su se ispremiješale: na svakom koraku zastave s likom Che Guevare, deseci zastava u duginim bojama, majice s portretom “turskog tate” Kemala Atatürka, no sve ih okuplja jedan cilj. “Istanbul, Ankara, Izmir... svi smo jedno”, poziva netko na jedinstvo. I tako i dišu. Na trenutke ovo poprište najmasovnijeg protesta u novijoj turskoj povijesti podsjeća na Woodstock. Ljudi sjaje srećom, podižu dva prsta u znak pobjede. Na nekima od punktova odvija se koncert. Dugokosa pjevačica raspaljuje revolucionarnu “Bella, Ciao”. Mnoštvo prihvaća, pjeva cijeli trg. Zove se Ilkay, 40 joj je godina, bankarica je. Moli da je ne pitamo za prezime jer ne želi probleme na poslu. Uvjerava nas da problem ove zemlje nije ekonomija, uostalom, Turci su uzor mnogima.
– Problem je antidemokratski karakter ovog društva koji nam je nametnut. Erdoganovo licemjerje, koji nama uvodi prohibiciju zbog alkohola i cigareta. Posvuda samo islam – govori Ilkay, dok njezin sin kratko dobacuje:
– Svi pravi Turci mrze Erdogana. Zašto? Zato što je gori od Hitlera. Pitamo Ilkay sudjeluje li ona u rađanju Turskog proljeća, po svemu nalik na ono Arapsko, zbog kojeg je gorio afrički sjever.
– Nadam se da je tako. Ova je vlada zaposjela sve medije, protjerala sve novinare koji su pisali kritički. Postoje samo dva medija koja izvještavaju o revoluciji na trgu Taksim: dnevne novine Sozcu i nezavisna televizija Halk. Svi ostali prave se da se ovdje ništa ne događa.
– Pogledajte što nam rade, nigdje kilometrima uokolo trga Taksim ne može se koristiti internet, jedva rade mobiteli. To je sve Erdoganovo maslo – kaže Ilkay.
Borba do kraja
Za oproštaj prevela nam je transparent koji je veća skupina prosvjednika upravo privezala. “Nijedan cilj nije ostvaren bez borbe”. Tisuće demonstranata ne pokazuju znakove posustajanja. Nad trgom Taksim nadvila se teška noć.
>> Turci na ulicama, dosta im je Erdoganova islamizma
