Što povezuje vijest o američkom prisluškivanju njemačke kancelarke, voajersko-ekshibicionističku svakodnevicu društvenih mreža, najnovije dvojezične ploče u Vukovaru i neuobičajeno rječit nijemi komentar jednog od glavnih aktera zadnjih USKOK-ovih uhićenja? U svim ovim slučajevima riječ je dijelom o vidljivosti i čujnosti, točnije o granicama onoga što se treba i smije čuti i vidjeti.
Lavina koju je pokrenuo bivši zaposlenik CIA-e Edward Snowden, otkrivajući javnosti tajne dokumente o američkom nadziranju čak i najbližih saveznika, kulminirala je viješću da su američke službe prisluškivale čak i mobitel Angele Merkel.
>> Obama obećao Merkel da je ubuduće neće prisluškivati!
Veća vijest od toga da Amerikanci prisluškuju čelnike prijateljske zemlje jest da to rade loše. Činjenica da im se mogao dogoditi Snowden govori o šupljinama u sustavu, u konačnici o tome kako je Imperij na početku zalaska, jer ne može više držati pod kontrolom sve što bi htio. Količina izgovorenog, napisanog, emitiranog nakon širenja interneta i mobilnog telefoniranja postala je vrtoglavo velika. Tko će sve to pratiti i smisleno procesuirati? Što i kako prisluškivati i nadzirati? Jesu li i najbolje osmišljeni “filtri” dovoljni da se iz mora informacija kojima milijarde ljudi svakodnevno zatrpava “eter” izdvoji sve bitno u razumnoj količini koja se može analitički obraditi?
Iako još uvijek spadam među mlađu populaciju, sjećam se, iz današnje perspektive pretpotopnog vremena kada su postojali samo fiksni telefoni s peteroznamenkastim brojevima i kada se u slučaju smetnji na liniji govorilo – slabo te čujem, okreni nulu, ili u slučaju da nešto ozbiljnije krči – opet prisluškuju! Prijenos telefonskog razgovora bio je žičani, imao je, dakle, konkretniju materijalnost, pa se i za nadziranje trebalo fizički spojiti. Danas, kad je sve bežično i nematerijalno, olakšane su i metode prisluškivanja. Teorijski se može prisluškivati sve, ali što se doista tu može čuti i razbrati? Koga uhoditi i tko će sve to nadzirati? Naravno, slušaju fokusirano, dakle A. Merkel, a ne nekog starog hipija iz Kreuzberga. No budući da sve ostavlja tragove, ako bi iz nekog razloga upravo tog hipija trebalo posebno pročešljati, puno bi toga u svojim bazama našli i o njemu. Prikupljanje informacija danas je olakšano prije svega jer sami sebe na društvenim mrežama uhodimo, slikamo, podnosimo redovita izvješća “urbi et orbi” o svakodnevnom kretanju i aktivnostima. Danas smo istovremeno i voajeri i ekshibicionisti. Nevjerojatna je količina onoga što ljudi na društvenim mrežama nude o sebi, a što nikoga ne zanima, kao da očajnički privatno žele učiniti javnim. S jedne se strane ljude potiče, milom, da svoju privatnost učine javnom, a s druge se, po potrebi, silom, u nju može upasti i prisluškivanjem.
Za razliku od slušanja u slučaju Merkel, u Vukovaru se događaju problemi s gledanjem. Nakon ponovljenog skidanja dvojezičnih ploča, nove, manje i jeftinije ploče postavljene su apsurdno visoko, toliko da ih se može dohvatiti samo pomoću ljestvi, ali zato ih je teško pročitati sa zemlje. Ide se, nesvjesno, prema nevidljivosti ploča. Pripadnik manjine kojem se natpis “Prekršajni sud u Vukovaru” ili “Zavod za zapošljavanje” pruža na njegovom jeziku i pismu, morat će, ako se nastavi ovim ritmom skidanja i postavljanja, nositi dalekozor da vidi što je u zgradi. Što je sljedeće? Pločice veličine 5x5 centimetara, postavljene na petnaest metara visine? Očito je potpuno nevažna njihova pragmatična dimenzija, a to je da čitatelj koji traži instituciju s ploče pročita da je tu sud, već sama činjenica da je napisana i na ćirilici i da se to zna. Dakle, važnija je njena kultna nego izložbena vrijednost. Ono što je nedohvatljivo ruci da polupa i oku je da pročita. Težnja nedodirljivosti dovodi tako u konačnici do nevidljivosti. Možda bi bilo jeftinije da se umjesto fizičkih ploča dvojezični natpisi projiciraju s nekog policijskog projektora ili da se razmisli o 3D pločicama za koje bi manjinci imali posebne naočale ako ih žele vidjeti?
Dok je vukovarska ploča sve viša i oku nevidljivija, neki dojučerašnji galamdžije postaju sve tiši i sitniji što su USKOK-u dohvatljiviji. Poznato je da moć u našim krajevima uglavnom deblja, dok od nemoći i straha čovjek ukovija i smanjuje se. Neki od moćnika kojima se primiču istrage o HAC-u i HGK zadnjih dana izgledaju kao da su se “uprali”, preko noći smanjili za dva konfekcijska broja. Do jučer rumeni i jedri kao veprovi, odjednom su se ispuhali, smežurali. Muku ispuhanog moćnika najbolje izražava prilog iz Dnevnika prošlog utorka. Nakon prvih uhićenja vezanih uz izvlačenje novca iz Hrvatskih autocesta novinarka HTV-a na terasi zadarskog kafića našla je Zdravka Livakovića, bivšeg državnog tajnika za infrastrukturu, i pitala ga za komentar zadnjih uhićenja.
Bivši državni tajnik sjedi pokunjen, u jakni od jeansa. Djeluje kao neki smušeni nezaposleni nastavnik matematike, doslovno izgleda pokislo. Znakovito drži ruku preko usta. Na pitanje novinarke “Hoćete li se odazvati pozivu i je li vas tko zvao iz Zagreba?” najprije nekoliko sekundi uopće ne reagira, onda je plaho pogleda, tužno žmirka očima, skida zbunjeno ruku s usta, ali ne progovara. “Hoćete li odgovoriti na to pitanje?”, nastavlja novinarka, a on i dalje šuti, napravi neku čudnu gestu kao da govori rukom, a nema što reći, dodirne usta, napravi neobičan pokret kao da se prekrižio između usta i nosa. Novinarka dodaje “Ne želite?”, na što on odmahne glavom. Na zadnje pitanje “Možete li barem kazati – nemam komentara?”, on opet vraća ruku na usta i ostane nepomičan. Mučna neugodna scena traje još nekoliko sekundi. “Dobro, hvala vam”, kaže novinarka, a on tužno slegne ramenima.
Taj je čovjek rekao sve iako se od njega nije čula ni riječ. Bilo je kristalno jasno da je “zglajzao”. I doista, sutradan je uhićen, potom odvučen na pretragu kuće pa vraćen u pritvor. Njegov odvjetnik kaže da najprije treba vidjeti od čega se treba braniti te da se sigurno neće braniti šutnjom. Neki drugi, po funkciji viši, u istom Dnevniku djelovali su “uprano”, ali su za razliku od njega puno su govorili. Vidjet ćemo dokad. Čini se da kod nas vrijedi nova poslovica: dok jedan ne propjeva, drugi ne zašuti.
>> Uhićena petorica, steže se obruč oko Kalmete
