U istom danu dvije su velike tragedije potresle Hrvatsku. Dok je u Andraševcu kod Oroslavja šest staraca izgorjelo u požaru u privatnom domu za stare i nemoćne, u Splitu je mladi Filip Zavadlav u osvetničkom pohodu protiv dilera i kamatara likvidirao trojicu. Iako i jedan i drugi slučaj zorno svjedoče o tragičnoj nedjelotvornosti sustava, na što bi javnost trebala reagirati bezuvjetno i glasno, samo je splitska tragedija izazvala nezapamćenu reakciju građana, koja se usto pretvorila u neočekivano opravdavanje ubojičina čina.
Splitski osvetnik brzo je stekao tisuće poklonika na društvenim mrežama, što također svjedoči o nefunkcionalnosti pravne države u Hrvatskoj.
Tragedija u Zagorju, međutim, iako još drastičnije ukazuje na patologiju našeg društva, ni izdaleka nije izazvala takve reakcije javnosti kao splitska tragedija. Štoviše, čini se da je splitski pokolj, nažalost, potpuno zasjenio ono što se dogodilo u Zagorju. Događaj u Splitu spada u red onih događaja koje je nemoguće posve prevenirati, dok se tragedija poput one u Andraševcu u organiziranim i civiliziranim društvima nikako ne smiju dogoditi.
Dok su svi akteri splitskog obračuna živjeli na rubu, u Zagorju su stradali potpuno nemoćni starci, koje su njihove obitelji, suočene s nemogućnošću smještaja u državne domove za stare, s punim povjerenjem prepustili nekome kome je država dopustila da obavlja taj posao, a onda je ta ista država propustila kontrolirati kako ta skrb izgleda u praksi. Privatni “obiteljski” domovi, naime, podliježu inspekcijskom nadzoru samo po dojavi o nepravilnostima. Drugim riječima, država je starije i nemoćne, a riječ je o najranjivijoj skupini u svakom društvu, najprije prepustila “nevidljivoj ruci” tržišta i pohlepi pojedinaca, a onda na njih zaboravila.
U konkretnom slučaju država je reagirala post festum, zatvaranjem doma i kaznenom prijavom protiv vlasnice iako je ona samo posljednja u lancu odgovornih. Kako je na tragediju reagiralo društvo? Nezainteresiranošću, iako Hrvatska ubrzano stari i ne bi smjela zatvarati oči pred zanemarivanjem skrbi za one koji tu skrb najviše trebaju. Ne zaboravimo da ćemo svi jednog dana biti stari i nemoćni.
