Je li hrvatska Vlada s pravom blokirala 26. poglavlje u pregovorima između EU i Srbije ili je problem udžbenika za Hrvate u Srbiji trebala riješiti bilateralno, kako to sugeriraju i Bruxelles i brojni drugi politički čimbenici?
Je li, dakle, trebala čekati neka bolja vremena da privoli vladu u Beogradu da hrvatskoj manjini napokon omogući školske knjige na hrvatskom jeziku i latinici?
Da bismo odgovorili na to pitanje, pogledajmo najprije s kime to Plenković, Stier i predsjednica Grabar-Kitarović imaju posla.
Na prvome mjestu spomenimo srpskog premijera Aleksandra Vučića, najmoćnijeg političara u Srbiji i vođu najjače, Srpske napredne stranke. Riječ je o čovjeku koji je bio član ekstremne Srpske radikalne stranke i bliski suradnik čelnika te stranke Vojislava Šešelja.
Kao radikal, Vučić je 1990-ih u okupiranim hrvatskim gradovima držao vatrene govore o tome kako “nikada srpska Krajina neće biti hrvatska”, kako “nikada ovdje ustaška vlast više neće doći”.
Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pak, ima isti politički pedigre, ali on ima i titulu četničkog vojvode, koju je stekao 1993. polaganjem zakletve Šešelju negdje na Romaniji.
Uz njegovo ime veže se i nikad razjašnjena uloga u ubojstvu desetak civila u hrvatskom selu Antinu potkraj 1991. Treća važna politička figura jest Ivica Dačić, sadašnji ministar vanjskih poslova Srbije, a nekad bliski suradnik Slobodana Miloševića.
Može li se vjerovati takvim političarima, istim onima koji su nekad podržavali stvaranje velike Srbije, a danas bi trebali omogućiti manjinska prava narodu kojemu perfidnom politikom oduzimaju i pravo na identitet?
Hrvatskoj je u interesu da i Srbija postane članica EU te je na tom putu niti želi niti može zaustaviti. No Hrvatskoj je u interesu i boljitak Hrvata. Stoga može iskoristiti priliku i prisiliti Srbiju da napokon počne poštovati prava hrvatske manjine. Hoće li to učiniti blokadom pregovora s EU ili bilateralnim razgovorima, potpuno je nevažno. Važan je jedino rezultat.
