Ono što čini razliku između političara i državnika jest osjeća li bilo naroda ili ne. Dobar je onaj koji je svjestan potreba svog naroda i svoje će odluke prilagoditi koliko može onome što narodu treba. Premijer Andrej Plenković i njegov mladoliki ministar financija Zdravko Marić, međutim, u dvojbi su jer ne znaju što narod od njih priželjkuje.
Državna kasa prvi je put prepunjena, no oni se muče oko toga što sada s time učiniti. I, po svemu sudeći, spremni su za krivi potez. I Plenković i Marić kažu da će smanjiti PDV s 25 na 24 posto. U njihovoj računici taj jedan postotni poen uzet će proračunu 2 milijarde kuna i očito smatraju da će time uspjeti rasteretiti sve, i poslodavce i građane. Svi mi, međutim, u sekundi smo izračunali da od toga neće biti ništa, jer smanjenje za samo 1 postotni poen neće promijeniti cijene, te će dvije milijarde kuna ispariti, uglavnom otići u džepove trgovaca, a neće olakšati ni poslodavcima ni građanima.
Kako je to toliko jednostavna jednadžba, svi su dobrohotno požurili Plenkoviću i Mariću objasniti da rješenje nije u PDV-u, nego u poreznom rasterećenju plaća. U ovih tjedan dana dogodilo se da jednako zbore i poslodavci, strani ulagači, ekonomisti, koalicijski partneri HDZ-a i, naravno, zaposlenici – svi od Plenkovića i Marića traže da, kad se država već odriče nekoliko milijardi kuna iz proračuna, to usmjeri u dizanje neto plaća. Oni shvaćaju da trenutačno u RH nema važnijeg pitanja od dizanja plaća. Gospodarstvenici i vlasnici tvrtki prvi put ne traže olakšice za sebe, nego da od iznosa koje oni uplaćuju za bruto plaće država sebi uzima manje i više ostavi zaposlenicima. Oni računaju da bi znatnija povećanja neto plaća preko noći olakšala poslovanje jer bi najveći dio njihovih zaposlenika odustao od odlaska na rad u inozemstvo.
Plenkovića navodno muči to što je smanjenje PDV-a bilo njegovo predizborno obećanje, pa će u želji da dokaže vjerodostojnost radije ići na rezanje PDV-a. Krivo, jer u ovoj situaciji nitko mu neće zamjeriti što ide u pametniju olakšicu, a osim toga, da ga muči vjerodostojnost, već bi plaćao za svako novorođeno dijete tisuću eura, što je isto bilo njegovo predizborno obećanje. Kako Plenković i Marić još uvijek procesuiraju što učiniti, a ostali su i šokirani zašto im se ne aplaudira kad najavljuju smanjivanje PDV-a, to je dokaz da oni ipak žive u nekoj paralelnoj stvarnosti.
Formula je, međutim, jednostavna, država mora smanjiti svoje troškove da bi od 2019. narod prodisao. Taj recept daje trenutačne rezultate i rješava niz egzistencijalnih, demografskih problema, zadržava stručne radnike, liječnike, IT stručnjake i, ono najvažnije, unosi optimizam. Sa stajališta aktualne vlade to je jedina reforma koja do izbora može podići i njihov rejting, jer obrazovna, demografska i reforma javne uprave rezultate će početi davati tek za nekoliko godina. Nekoliko je razloga zašto Plenković nije u stanju procesuirati ovu jednostavnu računicu. Prvo, ona je populistička, a on se grozi populizma. Gledajući svisoka, s makropolitike i pripadnosti europučanima, on na populizam gleda kao na đavolje djelo koje rastače integrirani i mainstream EU. Politički, to je shvatljivo. Međutim, on na populizam gleda sektaški, politikantski, a ne razumije onaj “normalni”, kad narod očekuje olakšice. Osim toga, nakon 28 godina općeg žrtvovanja i odricanja za Hrvatsku, došlo je valjda vrijeme da vlada donosi odluke koje odgovaraju narodu, a ne općoj državi.
Malo tko će se danas sjetiti koji je zapravo bio prvi konkretni potez Franje Tuđmana 1990. Odlukom Vlade prepolovljena su davanja na uvozne automobile. Tim lukavim potezom Tuđman je pokazao da je svjestan općenarodne frustracije jer je bivša država automobil smatrala luksuzom i nametnula žestok harač onima koji nisu željeli voziti kante iz Kragujevca, nego rabljene ili nove iz uvoza. Tuđman je znao da će tako Hrvati preko noći postati svjesni razlike između Hrvatske i Jugoslavije. Kada bi Plenković učio od Tuđmana, sada bi postupio jednako.
Prije ulaska u EU i on i svi drugi obećavali su nam da članstvo znači ukidanje svih danaka na uvoz automobila. No, ispostavilo se da smo prevareni, ukinute su carine, uvedene trošarine pa za solidan rabljeni automobil iz EU država naplaćuje tisuće kuna ili eura. Plenković i Marić to ne moraju znati iz prve ruke jer imaju službene aute, rijetko ili nikako “tankaju” skupo gorivo i idu na tehnički i očito ne gledaju oglase za polovne automobile. No, to nije razlog da, nakon neto plaća, ne poslušaju još jedan populistički savjet. Ukinite ili svedite na kozmetiku uvozne trošarine na automobile. Političar iz naroda shvatio bi da su Hrvati frustrirani i zbog toga što Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari danas voze puno bolje aute od naših, u prosjeku 14 godina starih kanti.
Nitko ne može zadržati ljude smanjenjem dva tri posto poreza na plaće. Nitko iz realnog sektora ne može podići puno plaće, ako se produktivnost ne poveća. Može, možda podići za nekoliko postotaka na uštrb svoga dijela kolača, ali vidljive promjenee ne dolaze preko noći. Nama trebaju radna mjesta, koja generiraju veliku dodanu vrijednost. Ako toga nema, badava sva kozmetika. I da! To s autima je isto tako harač, kao i da se svake godine ide na tehnički. Njemačka ima više rabljenih automobila starijih od 15 godina nego Hrvatska stanovnika a promet im je nekoliko puta gušći, i opet idu na tehnički svake dvije godine a kod novih automobila prvi tehnički je nakon tri godine. Samo, što bi radile tehničke stanice, ako im se promet prepolovi, a nitko ne želi u konobare, kuhare, recepcionare...