Teška vremena za višestranačje u Hrvatskoj. Već kratak, površni uvid u aktualna previranja u dvije vodeće, kako se to voli reći, stožerne političke stranke otkriva kako birači HDZ-a i SDP-a, u trenutnoj konstelaciji snaga, nemaju kome dati svoj glas.
Oni prvi neće se, čini se, tako brzo oporaviti od drukanja za Istanbulsku konvenciju koja je pokazala duboke raspukline u stranci što oko središnjice sve više okuplja liberalne, sve manje tradicionalne političke snage, dok rasap u Partiji iz dana u dan miriše na potpuni debakl na izborima, ma kada oni bili. Umjesto da promptno i snažno reagira na sve opipljiviji uspon Živog zida, Bernardićeva ekipa glođe se iznutra, međusobno podriva i podmeće do uistinu nevjerojatnih razmjera, a najnovija u nizu besmislica je nekakva unutarstranačka depeša prvotno usmjerena na političku eutanaziju Ranka Ostojića, od koje je na koncu stradao Gordan Maras?!
Nadalje, kada se činilo da je Sinčiću, Pernaru i Bunjcu dovoljno da se tek pojave na prvom kongresu Živog zida u Lisinskom i SDP-u preotmu i posljednjeg očajnog i sluđenog glasača, lijevo biračko tijelo ostalo je osupnuto količinom neprobavljivih političkih poruka, pa i prijetnjama ovrhama neposlušnim zastupnicima Živog zida (onog istog koji biračima obećava ukidanje ovrha) te nerazumljivih smjerova koji čekaju Sinčićevu Hrvatsku nakon izlaska iz Europske unije. Nedovoljno dobro artikulirani na kongresu od kojeg se očekivalo puno, živozidaši su posljednjih dana u ofenzivi tumačenja i demantiranja “zlonamjernih” medija koji nisu razumjeli njihove teze o cijepljenju, opraštanju neplaćenih računa ili pak njihova odnosa prema bankama. Umjesto da uče na greškama Mosta, koji je kao zmija noge skrivao svoje ideološke smjernice sve dok, nakon egzodusa neistomišljenika iz stranke, više nisu mogli zatajiti svoje mahom desne ideje, vođe Živog zida odbijaju reći svojim potencijalnim glasačima kako će spojiti nespojivo, liberalnog (?) Pernara i tradicionalnog (?) Sinčića tko su oni zapravo i u kojem smjeru jednog dana planiraju voditi Hrvatsku. Ljevica, baš kao i desnica, danas nema kome dati svoj glas: na raspolaganju su im dvije “stožerne” stranke koje sada već posve nalikuju jedna drugoj i dvije stranke “trećeg puta”: jedna se na tome putu pogubila, a druga se još uvijek nije našla.
Posljedice takvih lutanja za mladu hrvatsku demokraciju će, na žalost, biti nemjerljive. Posljedice će, osim sve učestalijeg protestnog glasanja, biti i posvemašnja apstinencija na izborima, kako za hrvatski tako i EU parlament, jer birači neće naći interesa poduprijeti sinekure isluženih lica koji rade malo ili ništa za dobrobit građana, kao ni onih čiji im politički smjer ostaje nejasan. Da je tome tako, građani im poručuju svakim novim istraživanjem javnog mnijenja, gdje titulu najpopularnijeg političara uporno nosi “gospodin Nitko”. Može li biti jasnije poruke? Hrvatska je u svoja tri desetljeća od neovisnosti prošla kratak ali bremenit put od jednoumlja, preko dvoumlja do bezumlja, pa više i ne traži treći već bilo kakav put osim onog koji jednosmjerno vodi na zapad.
Andrej Plenković je apsolutni gospodar političke scene u državi u kojoj ne postoji ni ljevica ni desnica, u državi kojom vladaju partizanska i komunistička djeca i potomci, u državi u kojoj sirotinja ima dvije mogućnosti - prihvatiti postojeće stanje ili otići u inozemstvo. Izborni zakoni su takvi da onemogućavaju promjene a svi koji bi željeli promjene mogu u Irsku i na Island.