Kim Ann Škoro, supruga predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, trideset je godina odbijala govoriti za medije, a onda se nedavno hrvatskoj javnosti predstavila jednim opsežnim novinskim intervjuom. „Smatrala sam važnim“, kaže, „da ljudi upoznaju suprugu čovjeka koji ima ozbiljne šanse postati predsjednik ove države“. No odjeci toga intervjua sveli su se gotovo isključivo na njezino podrijetlo.
Jeste li očekivali da će vaše podrijetlo postati jedna od glavnih medijskih priča? Je li vas to razočaralo?
Nisam to očekivala. Ni blizu. Zgrožena sam time. Vjera i obiteljsko podrijetlo privatna su stvar, o tome se ne vode javne polemike. To je nepristojno. Malo me to sve skupa potreslo jer sam posvećena obitelji i našem obiteljskom biznisu i nemam potrebu javno istupati.
Vrlo odrješito izjavili ste da su pitanja o vjeri, rodu i nacionalnosti nepristojna, da vam je najvažnije to kakav je netko čovjek, a ne koje je vjere ili nacionalnosti. Svatko normalan i tolerantan slaže se s vašim stavom, no u izbornim kampanjama, nažalost, ne vrijede takva pravila. Pokazuje to i primitivni, šovinistički ispad frizerke Renate Vinšek, koji zasigurno ne bi dobio toliki publicitet da nije riječ o frizerki predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Kako ste doživjeli komentar dotične gospođe, koja je napisala kako bi bila jako razočarana ako biste vi, kako je rekla, „sa srpskim crvenim krvnim zrncima“, postali prva dama?
Njezin je komentar nešto najprimitivnije što čovjek može učiniti. Obezvrijedila je mene kao osobu i sve ono što sam postigla u životu, moju obitelj i moje vrijednosti. Riječ je o vulgarnoj manipulaciji, potpuno neprihvatljivoj u predsjedničkoj ili bilo kojoj drugoj izbornoj kampanji.
Poznajete li gospođu Renatu, jeste li možda išli k njoj na frizuru?
Poznajem. Bila sam u njezinu salonu, ali nije me ona frizirala, nego jedan talentirani gospodin čijim sam radom i pristupom bila jako zadovoljna.
No ona je znala da ste njezina klijentica?
Naravno. Redovito bi me pozdravila kad bih došla na frizuru.
Kako biste objasnili njezin šovinistički komentar? Mislite li da je njime namjeravala pomoći predsjednici?
Uistinu ne bih znala zašto je to učinila i što je bilo u njezinoj glavi da izjavi nešto tako odvratno. To morate nju pitati.
Na marginama medijskog prostora već se mjesecima svašta piše o vašem podrijetlu i vjeri. Što je zapravo istina, jeste li spremni o tome govoriti?
Moram vam priznati da mi je muka od takvog pitanja jer ja nikad u životu nisam na takav način razgovarala ni sa kim niti su drugi tako razgovarali sa mnom. U našoj su kući takva nepristojna pitanja nepoznata stvar. Tako ni naša djeca ne razgovaraju. Ali pristala sam na ovaj intervju zato što ne mogu dopustiti da pojedini nepristojni i zli ljudi zbog vlastitih interesa manipuliraju narodom i truju ga. Da, te se odvratne laži plasiraju putem interneta otkad su mediji prvi put izvijestili da Miro razmišlja o kandidaturi. Još je nije bio službeno ni najavio, a već su krenuli. Pisali su da je moj otac bio četnik, a kad im to nije bilo dovoljno, postao je ni manje ni više nego četnički vojvoda, na kraju i glavni financijer tzv. SAO Krajine. To govore o čovjeku koji je rođen u Americi i koji je svoju rodnu državu prvi put napustio kad je došao u Osijek udati svoju kćer za Hrvata u katoličkoj konkatedrali, a zatim je pustio da se za vrijeme rata odseli u taj Osijek. Zamislite kakvi su to ljudi koji mogu govoriti takve stvari!
Kad su se vaši preci doselili u Ameriku?
Moji preci, i s očeve i s majčine strane, doselili su se u Ameriku potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Jedna je baka čak rođena u Americi. Svi su vukli podrijetlo iz Hrvatske. Djed s očeve strane bio je pravoslavac, a svi ostali katolici. Dakle, svi su moji korijeni u Hrvatskoj. Moj tata Emil rođen je Americi i izjašnjavao se kao Amerikanac, kao i moja majka Arlene, koja je također rođena u Americi. U tome duhu odgajali su i sestru i mene, kao Amerikanke. Nažalost, rastali su se kad sam imala šest godina. Moj je otac uvijek težio biti pravi Amerikanac. Biznis mu je bio jako važan, a osim poslovnim vezama, svoj je ugled u zajednici gradio društveno korisnom aktivnošću. Bio je dugogodišnji član dobrovoljnog vatrogasnog društva, član Hrvatske bratske zajednice i član ruskog kluba u Rankinu. Mene je također učlanio u Hrvatsku bratsku zajednicu, a na jednoj njihovoj priredbi upoznala sam Miru, koji je gostovao sa „Slavonskim bećarima“.
Vaš suprug često zna reći, doduše u šali, da ste se vjenčali tri puta. O čemu je zapravo riječ?
Miro i ja vjenčali smo se u ožujku 1989. u Osijeku, najprije kod matičara jer u vrijeme Jugoslavije država nije priznavala crkveno vjenčanje. U rujnu te godine imali smo katoličko vjenčanje u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, na kojemu su bili i moji roditelji. Otac me dopratio do oltara. Nakon tjedan dana, Miro i ja spakirali smo kovčege i otputovali u SAD. Tada smo mislili da je to trajno i da ćemo tamo zasnovati obitelj. Moj je tata bio uspješan poduzetnik i imao je širok krug prijatelja pa je, nakon našeg dolaska u Pittsburgh, organizirao veliki party da bi svima pokazao nas mladence. Okupili smo se u velikoj vatrogasnoj dvorani i proslavili vjenčanje. Nikakva vjerskog obreda tu nije bilo niti je moglo biti jer smo mi, kao dvoje katolika, već bili crkveno vjenčani.
Primjećujem da vam nije lako o tome govoriti.
Strahovito mi je teško i jako sam uzrujana. Ali ne mogu dopustiti da manipuliraju ljudima i blate moju obitelj. Zato sada s vama razgovaram o tim stvarima. Prvi i posljednji put.
U Hrvatskoj, kao što vidite, podrijetlo, nacionalnost i vjera još su uvijek važni. Stoga ću vas ipak pitati, kako se danas deklarirate?
Ja sam Hrvatica i katolkinja koja živi svoju vjeru. U Hrvatskoj sad živim dulje nego što sam živjela u Americi. Ovdje su mi obitelj, posao, imovina, sve što imam. Hrvatica sam i volim ovu zemlju. Te sad davne 1992., kad je ovdje bio rat, izabrala sam Hrvatsku umjesto Amerike u kojoj me čekala odvjetnička karijera. Jezik nisam znala, Miro i njegova obitelj bili su jedini ljudi koje sam ovdje poznavala, imali smo malo dijete… U tim sam okolnostima izabrala Hrvatsku. I nije mi žao.
Jeste li šovinističke ispade doživjeli kao napad na sebe ili na svog muža, predsjedničkog kandidata?
Ti su gnusni napadi usmjereni prema Miroslavu, ali preko mene. Možete to vidjeti i po tome kako su tempirani - dolaze uvijek kad mu dobro ide. On se ne želi baviti banalnim temama, napadima na druge kandidate...
>>Cijeli razgovor pročitajte u Obzoru subotnjeg tiskanog izdanja Večernjeg lista ili u našem e-izdanju
Ja ne mogu biti za Škoru jer čovjek je POBJEGAO u osvit rat. TOČKA ! To je dezerterstvo i ne može se nikako opravdati. Moralno neoprostivo, barem za mene. Sada 30 godina kasnije isti se qurči velikim hrvatstvom i domoljubljemem i baca mamce desnom političkom spektru koji bi trebao za njega glasovati. Škoro moj glas nemaš.