Privođenjem petorice osumnjičenih za premlaćivanje Luke Ritza (18)
zagrebačka je policija razriješila jedan od medijski najeksponiranijih
slučajeva proteklih godina. Za njih, privođenjem osumnjičenika
mjerodavnim sudovima priča prestaje jer slučaj je eto – riješen.
Pet mjeseci
No iako je pronalazak osumnjičenih za taj gnjusan zločin policijski
uspjeh, pravo je i legitimno pitanje – zašto je policiji trebalo
nevjerojatnih pet mjeseci da nađe pet golobradih klinaca? Jer, ako
imaju problema s pronalaženjem maloljetnih delikvenata, kako im javnost
može vjerovati da su kadri razriješiti druge, znatno kompliciranije i
profesionalnije zločine?
Neosporno je da je policija u potrazi za počiniteljima obavila velik
broj obavijesnih razgovora (1500), prepoznavanja (40) te različitih
drugih provjera, no pitanje je jesu li u slučaju L. Ritza na vrijeme
reagirali. Naime, te noći kada je Ritz pretučen policija je dobila
nekoliko dojava građana, koji su prolazeći preko Mosta slobode vidjeli
tučnjavu te su je prijavili policiji. Jedan od takvih očevidaca javio
se i Večernjem listu, kazavši kako je te noći dva puta zvao policiju.
Nije dobio poziv
– Prvo sam ih zvao da im kažem kako nekakva skupina tuče neke mladiće
na Mostu slobode te da pošalju patrolu. Malo poslije vidio sam da neki
mladić leži na tlu dok ostali bježe prema Bundeku, pa sam ih nazvao i
kazao im da pošalju i Hitnu, na što mi je osoba s druge strane žice
kazala kako za događaj već znaju. Te je večeri ondje bilo i vozilo
slovenskih pločica te je prošao i autobus javnoga gradskog prijevoza.
Tek sam poslije shvatio da je to što sam vidio povezano s L. Ritzom, no
nitko me nije zvao na obavijesni razgovor – kaže naš sugovornik.
Zašto on te drugi potencijalni očevici nisu bili među 1500 osoba koje
su pozvane na obavijesni razgovor, nejasno je, pogotovu kad se zna da
se svi pozivi policiji snimaju. Da je netko te pozive preslušao,
počinitelji su možda mogli biti i prije nađeni.
Nema specijaliziranog odjela
Opći je dojam da je policija pomnije počela istraživati slučaj nakon pritisaka koji su prije svega napravili Lukini prijatelji pa mediji. No problem je što u hrvatskoj policiji ne postoji specijaliziran odjel koji bi se bavio supkulturalnim skupinama mladih te ne postoje ni informacije iznutra. Stoga je gotovo normalno postalo i to da novinari uspiju naći maloljetne batinaše, s njima razgovarati i fotografirati ih, a policiji za to treba pet mjeseci.
