Njemački ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier, koji se
nalazi na bliskoistočnoj turneji, na uzletištu u Ammanu pred zapanjenim
novinarima i diplomatima odjednom je otkazao let u Damask, nakon što je
sirijski predsjednik Bashar al-Asad u svojem govoru hvalio Hezbollah, a
Izrael nazvao "velikim neprijateljem". Time je Steinmeier popločio put
najnovijoj mirovnoj misiji, koja slijedi. Njemačka vanjska politika,
koja je iz poznatih razloga dugo vegetirala u sjeni, danas je postala
samosvjesnija.
Bi li se Steinmeierov prethodnik Joschka Fischer usudio ovako ponašati?
Najvjerojatnije ne bi. A ne bi ni Hans Dietrich Genscher. Još više
iznenađuje da će njemačka vojska i ratna mornarica, unatoč otporima kod
kuće, igrati snažnu ulogu u mirovnoj misiji u Libanonu.
Zar nisu već njemačke postrojbe prisutne u Kongu, na Kosovu, u
Afganistanu? Komentator utjecajnog američkog lista "New Republic" to
također nabraja i postavlja pitanje zašto njemačka vanjska politika
odjednom "pokazuje mišiće"? Još je nedavno liberal Westerwelle utvrdio
da, ako postoji regija u koju njemačka vojska neće ići, onda je to
granica s Izraelom. Međutim, odjednom je njemačka mirovna misija na
Bliskom istoku postala stvarnost. Obalu će kontrolirati borbena
eskadra, u koju su iz Njemačke upućene još dvije fregate, dok će
inženjerci nadgledati linije razdvajanja...
Mirovno posredništvo na Bliskom istoku svakako je uspjeh, ali na ovome
mjestu u analizi treba malo zastati: Nisu li prvi samostalni koraci
njemačke vanjske politike počeli upravo u Hrvatskoj? U svibnju 1991.
godine, odmah nakon zločina u Borovu Selu, njemačko ministarstvo
vanjskih poslova prvo je u Europi objavilo dokument koji je upozoravao
da je na ovim prostorima riječ o sukobu između diktature i vojne
represije s jedne, i demokracije i pluralizma s druge strane.
Prvi samostalni (i samosvjesni) istup njemačke vanjske politike bio je
upravo bitka za državno priznanje Hrvatske i Slovenije. Nije potrebno
posebno naglašavati da su se europske zemlje, prije svega Britanija i
Francuska, ali i Amerika, tome protivile i da ih je nenadani njemački
istup tada osupnuo. Washington je tek u srpnju 1992. priznao Hrvatsku.
Razlog što će njemačke vojne snage biti snažno zastupljene u mirovnoj
misiji nije samo u tome što najveća zemlja Europske unije uživa
povjerenje obiju zaraćenih strana. Odgovor na začuđeno pitanje
američkog komentatora cijenjenog časopisa "New Republic" zapravo bi
trebalo biti protupitanje: Nema li možda novopečeni mirovni posrednik
na Bliskom istoku u ovom trenutku veći moralni kredibilitet od Bushove
Amerike?
PLANET POLITIKE
