Prije nekih godinu dana zagrebački Hrvatski glazbeni zavod bio je poprište skandala u kojem je samo malo nedostajalo da postane još jedna nevina žrtva hrvatske tranzicije i kulturološkog lajbekizma i ignorancije. No, mudre glave kakvih u Zagrebu još uvijek na sreću ima poduzele su razložne korake i danas je HGZ na putu oporavka i u fizičkom i u identitetskim smislu.
No, prvih dana rujna otišao je i korak dalje i to zahvaljujući organizatorima Festivala svjetske književnosti, bračnom paru Serdarević iz nakladničke kuće Fraktura. Oni su u trenucima kada je kino Europa iznenada zatvorilo vrata i to na neodređeno vrijeme morali u kratkom roku odabrati atraktivan, ali i sadržajan prostor u središtu Zagreba kako bi mogao ugostiti njihov ambiciozno zamišljeni festival književnosti koji iz godine u godinu postaje jedan od najvažnijih kulturnih događanja u državi. I tako je jedna kulturna katastrofa i sramota (gradonačelnikov kapric oko kina Europa i njegovih najmoprimaca) prerasla u uspješnu priču jer su Serdarevići svoj festival lucidno odlučili preseliti u Gundulićevu ulicu, u staro zdanje zagrebačkog Musikvereina koje je oživjelo zahvaljujući domaćim i stranim piscima, ali i publici koja je u doista velikom broju posjećivala programe raskošne literarne jesenje fešte.
Zgrada HGZ-a doista Zagrebu služi na čast i ne mora se koristiti samo za koncerte što je dokazao i relevantni literarni maraton. Glazbenjak je književnim događanjima dao posebnu atmosferu i autentičnu srednjoeuropsku patinu. Bio je odlično mjesto za intelektualne susrete i razmjenu mišljenja o raznim, pa i aktualnim političkim i sociološkim temama kao što je to bila rasprava o europskim katedralama. Velika dvorana HGZ-a poznata po svojoj akustici i skladnosti uspješno je zamijenila prelijepu i veličanstvenu veliku dvoranu kina Europa, a za popodnevne tribine odlično je poslužila manje poznata mala dvorana HGZ-a. Prestižna zagrebačka koncertna dvorana tako je svima pokazala da ima više namjena i da je grad Zagreb mora puno češće koristiti i u nekoncertne svrhe kako bi i nevjernim Tomama ukazala na svoju jedinstvenost i općedruštvenu vrijednost.
Naravno, osnovna namjena Glazbenjaka mora i dalje biti glazba te bi gradski Ured za kulturu trebao posebno stimulirati one organizatore koji će svoje koncerte organizirati baš u HGZ-u jer je primjetno da su posljednjih godina prečesto nalazili alternativne i ne uvijek ili prikladne prostore. No, Festival svjetske književnosti ukazao je i da HGZ može biti i više nego podesan prostor i za literarne promocije i gostovanja poznatih književnika ali i slične sadržaje za koje se čak mogu prodavati i ulaznice. Idealan je i za organiziranje dodjela važnih nagrada i to ne samo s područja kulture u koje se onda može ukomponirati i muziciranje.
HGZ bi morao ponovno postati privilegirano mjesto u kojem će Zagrepčani moći slušati recitale kvalitetnih vokalnih umjetnika koji itekako nedostaju u zagrebačkoj redovitoj glazbenoj ponudi. A Hrvatska kvalitetnih vokalnih umjetnika doista ima napretek, a teško dolaze do izražaja. Ideja za renesansu HGZ-a očito ima puno, a ima ih tko i provesti i to pogotovo u novoj upravi Zavoda koja se iskreno, a ne samo deklarativno otvorila javnosti. Javnosti koja je HGZ spasila od propasti
