Kada je na početku ovogodišnjeg Velikog tjedna izgorio drevni krov pariške katedrale Notre-Dame, odmah su se pojavile inicijative za njenu obnovu. Milijunaši su nudili golem novac, u akciju obnove uključila se prirodno i francuska država, a spremni na izdvajanja bili su i tzv. obični ljudi koji su teško podnijeli djelomično uništenje najslavnije pariške crkve. Među njima nisu bili samo vjernici ni katolici, jer pariška katedrala pripada civilizaciji koja nužno nema samo isključivi vjerski predznak.
Ona je dio baštine čovječanstva i na jedan metaforički način pripada svima koji cijene vlastito, ali poštuju i tuđe. No, već u prvim danima nakon katastrofe javili su se ogorčeni glasovi nekih javnih osoba koje su glasno govorile da obnova pariške katedrale ne bi trebala imati prioritet u odnosu na druge velike probleme u svijetu, kao što su to primjerice gladna djeca. Pa su poticatelje brze i temeljite, a onda i skupe obnove stare crkve nazivali licemjernima jer se brinu za mrtvu građevinu i kamen, a ne za ljudske živote. Usput su i prozivali Katoličku crkvu pitajući se koliko će novca ona konkretno izdvojiti za obnovu pariške prvostolnice.
Naravno, svi ti glasovi imaju pravo na svoje mišljenje. I mogu ga javno izražavati. I ne moraju pridonijeti obnovi pariške crkve, niti se toj obnovi veseliti. Ali, ako već govore o Katoličkoj crkvi i njenim ranjenim svetinjama i licemjerju, onda bi se mogli informirati i o činjenicama o njenoj konkretnoj pomoći gladnoj djeci diljem svijeta i svima onima kojima je pomoć najpotrebnija. O svim onim afričkim ili južnoameričkim misijama te iste Crkve koje ne samo da mališane hrane nego ih i školuju dajući im sigurni krov nad glavom. Vjerujem da su i u pariškoj katedrali bile škrabice u kojima se skupljao novac za misije u najsiromašnijim zemljama svijeta čije vlasti se brinu za one najmlađe. Te škrabice postoje u brojnim crkvama, i to ne samo u katoličkim diljem svijeta.
I tu se strpljivo skuplja novac za gladnu djecu, cent po cent, lipu po lipu. Bogati pripadnici svjetske elite koji bahato propovijedaju o licemjerju i po njima mrtvim crkvenim građevinama u koje ne treba ulagati ni privatni ni javni novac pozvani su da sami pomažu onima kojima je to najpotrebnije. Onoliko koliko mogu i onoliko koliko žele. Ali nije lijepo da ponižavaju plemenite želje ljudi koji na pariškoj katedrali žele ponovno vidjeti krov jer je zadaća ove naše civilizacije brinuti se za najveća umjetnička dostignuća ljudskog roda, među koje svakako možemo ubrojiti i parišku katedralu Notre-Dame.
Nije u redu ismijavati tugu ljudi koji su vrlo burno i emotivno doživjeli katastrofalni požar u središtu Pariza. Jer mnogima je pariška katedrala sigurno puno više od obične građevine pa čak i puno više od jedinstvenog simbola vjere. Stoga obnavljajući parišku bogomolju koja se nalazi u svim svjetskim enciklopedijama umjetnosti nitko ne želi umanjiti težinu patnji gladne djece niti omalovažiti obnovu nekih drugih podjednako važnih građevina koje nemaju tu sreću pa da su smještene u centru jednog od najljepših gradova na svijetu. Dapače. Univerzalna solidarnost nema alternative. Dobro je uvijek bolje od zla. Baš kao i pomaganje u odnosu na ruganje.
