Na hrvatskom tržištu rada postoji jaz između znanja i vještina radne snage s jedne te potreba tržišta s druge strane. Problem je u sustavu strukovnog obrazovanja i osposobljavanja koji ne osigurava kadrove prema potrebama tržišta, kao i u još uvijek niskoj stopi upisa u tercijarno obrazovanje te u nedovoljnoj razvijenosti koncepta cjeloživotnog učenja.
Prema podacima Eurostata (2009.), očekivano trajanje obrazovanja u Hrvatskoj iznosi 15,3 godina što je manje od prosjeka EU koji iznosi 17,2 godine. Cjeloživotnom učenju u Hrvatskoj uglavnom se pristupa kao obrazovanju odraslih što nije zadovoljavajuće jer je potrebno razviti krovni pristup. Osim toga, prema Eurostatu, udio stanovništva u dobi od 25 do 64 godine koje sudjeluje u programima cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj je u 2010. godini iznosio 2% te bitno zaostaje za prosjekom EU (9,1%).
Analize Svjetske banke pokazuju da samo 28% hrvatskih tvrtki nudi formalnu obuku svojim radnicima u usporedbi sa 70% u Sloveniji ili 73% u Irskoj.
Ekonomska kriza u Europskoj uniji još više je naglasila potrebu za povećanjem broja visokoobrazovanih radnika te jačim uključivanjem građana u programe cjeloživotnog učenja. Fokus bi trebalo usmjeriti prema deficitarnim područjima kao što su nove informacijske i komunikacijske te zelene tehnologije. Obrazovanje sve više postaje ključni faktor u borbi protiv nezaposlenosti.
Europske udruge poslodavaca ističu da će se potrebe za visokokvalificiranim radnicima u EU do 2020. godine povećati za 16 milijuna, dok će zahtjevi za srednjeobrazovanim radnicima porasti tek za 3,5 milijuna. Istovremeno bi se potrebe za niskokvalificiranim radnicima trebale smanjiti za čak 12 milijuna.
Tijekom veljače 2011. godine Europska komisija objavila je "Program za nove vještine i poslove". Program nastoji doprinijeti ostvarivanju ciljeva strategije "Europa 2020." u području obrazovanja i zaposlenosti. U dokumentu se pokušavaju pružiti odgovori na rastući disbalans između ponude i potražnje na tržištu rada pa je od velikog značaja za Hrvatsku koja bi 2013. trebala ući u EU.
Predlaže se 13 specifičnih mjera koje EU treba provesti u suradnji s državama članicama, socijalnim partnerima i civilnim društvom. Jedna je od mjera lansiranje "europske panorame vještina" kao posebnog alata uz koji će biti moguće predvidjeti koje će se vještine tražiti u budućnosti što bi trebalo unaprijediti šanse za zapošljavanje i prilagodljivost radnika. Komisija predlaže i reforme kojima bi se unaprijedila kvaliteta radnog zakonodavstva kroz, primjerice, povećano korištenje ugovora na neodređeno vrijeme.
Te ugovore trebalo bi, međutim, sklapati uz dovoljno dug probni rok, a podrazumijevali bi postupno povećavanje radnih prava. Predlažu se i mjere za stimuliranje zapošljavanja kao što su smanjivanje administrativnih procedura te manji porezi na rad i mobilnost.
Vezano uz razvijanje programa cjeloživotnog učenja Hrvatska bi mogla puno naučiti iz iskustava država članica EU. Dobar je primjer Finska u kojoj godišnje 23,1% radno sposobnog stanovništva sudjeluje u tim programima, a oni uključuju i umirovljenike, a velikim ga dijelom financira država.
U sklopu tih programa razvijen je sustav kvalifikacija koji se temelji na kompetencijama i koji je neovisan o načinu na koji su znanja i vještine stečeni. Naknada za nezaposlenost povezana je s uključivanjem u programe cjeloživotnog učenja, a tečajevi su organizirani na fleksibilan način kako bi ih se približilo potrebama poslodavaca i građana.
Pitam vrle političare i novinare: kaj ti znače i 3 fakulteta i doktorata ako nema radnih mjesta? Zakaj dezinformirate ljude šireći neistinu??