Biraj – to je riječ liječnika u sobi punoj novorođenčadi Ginekološke klinike Kliničkog bolničkog centra ''Zvezdara'' u Beogradu koja je 1988. šokirala Marka Ivića.
Ovaj Kuprešanin 40 godina sa suprugom živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu. Nažalost, san o vlastitom djetetu nije bio ostvariv i zato se ideja o usvajanju djeteta činila dobrim rješenjem. "Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo pokraj rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište", svjedoči Marko Ivić u razgovoru za Deutsche Welle.
Krenuo je s liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše nalikovati na nove roditelje. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam s time da u tom rodilištu mogu dobiti dijete ako to žele.
Međutim, prije dvije godine jedan prilog koji je vidio na NTV-u Happy uznemirio ga je. To je bila priča o ženama iz Udruženja nestalih beba Srbije. Preklinjale su za istinu o svojoj nestaloj djeci – sumnjajući da su postala žrtve trgovine ljudima. "U Njemačkoj volimo pogledati naše TV kanale, doznati što se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo kazao: 'Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mi smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala", govori čovjek. Nakon toga, on je uskoro ponovno putovao u Beograd.
No, ovaj put u Beograd je otišao na poziv majki ''Udruženja nestalih beba iz Srbije'' i to kao svjedok sa snimljenim videosvjedočenjem, ali i ovjerenom, pismenom izjavom koja će biti dokaz na sudu. Na pitanje što bi učinio da je kojim slučajem kupio bebu, a vidio emisiju o ukradenim bebama, odmah odgovara: "Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. Odgojen sam kao katolik i ne bih mogao s tim živjeti. Čovječnost je i iznad roditeljstva. Shvaćam da se u Srbiji još boje, ali njihovo tužiteljstvo treba istražiti ove slučajeve. Nije normalno da toliko mnogo rođene djece bude mrtvo", zaključuje on.
Naime, prema podacima na koje je uputio Republički zavod za statistiku Republike Srbije, jasno je vidljivo da je u razdoblju od 1960. do 1990. godine, ukupno rođeno 4,660.714 beba, mrtvorođene su 22.792, a umrlo ih je čak 228.006 do nepune godine dana.
"To je enormno visok broj, a koji je dio od tog broja lažno proglašen mrtvim, mi to ne znamo", za DW kaže Ana Pejić, tajnica udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, jednog od čak pet koliko ih je u Srbiji. I ona sama od 1988. traga za svojom djevojčicom.
"U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH zbog istog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca ili su upućena u Beograd na neke od neonatologija ili im se gubi trag u BiH. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo", govori Ana Pejić za DW.
Njezina djevojčica, prema tvrdnjama, nestala je 1988. godine u Sremskoj Mitrovici, ali je, govori, tek 2015. smogla snage zaviriti u dokumentaciju. "Krenula sam tek tada tražiti jer sam do tada vjerovala liječnicima. Mislila sam da je zaista umrla. Ali slučajno sam otkrila da je u izvodu knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjizi umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili pogrebnom poduzeću. Nakon što su me iz pogrebnog poduzeća Komunalije u Sremskoj Mitrovici pismeno izvijestili da dijete tu nije pokopano, podnijela sam kaznenu prijavu tužiteljstvu u Sremskoj Mitrovici koje mi je odgovorilo da je moje dijete 'najvjerojatnije' odneseno u Novi Sad i spaljeno u krematoriju u bolnici, iako ova bolnica nije imala krematorij niti ga je smjela imati. Imala je samo jednu peć u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza da je tu spaljeno", ukratko govori o posljednje četiri godine potrage.
Za nju, kao i za mnoge druge majke, mučna potraga za istinom se nastavlja. "Nikome nisu dali da je vidi, ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije izvršena obdukcija iako je po zakonu obvezna. Ako nije pokopana, onda je živa. Gdje je? Priče svih roditelja slične su i mnogo je dokaza koji upućuju na trgovinu ljudima", kaže Ana Pejić.
Priče ovih majki, kako kažu, nisu medijski atraktivne, mnogima su nevjerojatne, ali one neće odustati. Njihove Facebook grupe svakim danom sve su brojnije, javljaju se žene iz cijele bivše Jugoslavije sa sličnim iskustvima i dokazima, tražeći samo jedno – istinu.
S DW-om svoju priču podijelila je i Dževida Hasić, također iz Tuzle. Ona se 1986. porodila kod kuće, a potom je u tuzlanskom rodilištu tri dana bila sa svojom djevojčicom. "Rekli su mi da u Tuzli tada nije bilo inkubatora za bebe te je poslana u Beograd, a uskoro su mi telegramom javili da je beba preminula, da ne trebamo dolaziti i da će pogreb obaviti Zavod za nedonoščad. Nisam dobila obdukcijski nalaz, ništa. Velika je sumnja u meni, osjećam da je to dijete negdje živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo", zaključuje ona.
Neki od brojnih koji traže svoje korijene jesu i Stela Selvić iz Zenice i Igor Slavković iz Skoplja u Sjevernoj Makedoniji. Stela, kako je ispričala za DW, rođena je 1975. godine, a što je više istraživala svoje podrijetlo, to je nailazila na veći kaos.
"Navodno me našao policajac, a kada sam za njim tragala, nitko mi nije znao nešto kazati o tom čovjeku. Usvojena sam s dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. listopada, prvi put upisano u matične knjige 14. prosinca, usvojeno 31. prosinca, a 14. prosinca bilo upisano na svoje roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987. gdje piše moj matični broj", samo je djelić njene životne priče.
To je bilo zlocinacko drustvo u svakom segmentu