Film “Šavovi” srbijanskog redatelja Miroslava Terzića premijerno je prikazan na festivalu u Berlinu gdje je osvojio i nagradu Europa Cinemas Label kao najbolji film u sekciji Panorama. Gledalo ga se i na netom završenom festivalu u Puli, a u četvrtak navečer i na Motovun Film Festivalu.
Riječ je o teškoj temi. Nakon “Tereta” Ognjena Glavonića čini se da se srbijanska kinematografija okreće ozbiljnim temama koje nužno ne odgovaraju sustavu. “Šavovi” su upravo takav film. Govore o krađi novorođenčadi iz rodilišta koje su nešto nestvarno za prosječnog čovjeka, no stvarno za mnoge obitelji u Srbiji koje danas tragaju za svojom djecom odbijajući tvrdnje da su umrla nakon porođaja.
Razgovarali smo s Miroslavom Terzićem o njegovu filmu temeljenom na stvarnim događajima.
Moramo priznati da nismo nigdje vidjeli da se pisalo o ovoj temi, niti je ičeg o tome bilo na televiziji. Kako je ta priča ostala tako dugo ispod površine?
Prvi sam put naišao na jedan novinski članak o tome prije 19 godina. Mislim da se radilo o ispovijesti jedne majke iz Kruševca. Mislio sam da je priča izmišljena. Naprosto je zvučala nevjerojatno. Poslije nekog vremena nailazim na sličan tekst. Počinjem istraživati i uz pomoć prijatelja ulazim u arhiv dnevnih novina Politika; iznenadio sam se velikim brojem tekstova o ukradenim bebama. Poslije, kada sam se ozbiljnije počeo baviti, pronašao sam i nekoliko TV emisija koje su pokušavale obraditi ovu temu. Sve je ovo baš potresno. Nekada mislim i želim misliti da je sve izmišljotina nekih neodgovornih novinara, ali to nije tako. Nažalost. U ovom trenutku više od 500 obitelji pokušava saznati sudbinu svoje djece. Odlučio sam ispričati priču o šavovima. Pokidanim. Ta priča može imati sretan kraj. Ako uspijemo pobijediti sustav. Naša se junakinja borila protiv mnogo neprijatelja, mnogo sumnjivih i opakih ljudi. Upuštanje u ovakvu borbu je izbor koji te ostavlja osamljenim i odbačenim. Ne postoji prava želja da se ove priče riješe. Postoje različita udruženja, komisije, dežurni dušobrižnici koji obećavaju da će svi slučajevi biti ispitani. A njih je mnogo i nijedan šav nije spojen. Znate, kada vas nešto svrbi, onda se češete. Mislim da je ova tema našla mene, uznemirila moje biće. To je bilo dovoljno da se odlučim napraviti film o tome.
Teme poput ove koje službeno ‘ne postoje’, odnosno kontroverzne su, često nailaze na prepreke u produkciji. Jeste li imali sličnih situacija?
Nismo imali prepreka u produkciji. Baš nikakvih. Čini mi se da je svima stalo da se da glas majkama koje se bore za svoje pravo da budu majke.
Priča je čini mi se tražila dosta istraživanja. Koliko je trajalo?
Postao sam otac 2001. godine. Prvi put. Te iste godine, nekoliko mjeseci prije najvažnijeg događaja u mom životu, čuo sam za priču o krađi novorođenčadi iz rodilišta. O njihovoj prodaji. O lažnim smrtima. O prevarenim majkama i uništenim obiteljima. Tako da je naša potraga i istraživanje trajala gotovo 18 godina. Odlučio sam, dakle, ispričati priču o šavovima. Dugo se bavim ovom temom i očito je bilo vrijeme da se ova priča ispriča.
Jesu li se počele događati neke promjene u Srbiji nakon najave da takav film izlazi i nakon njegova prikazivanja u Berlinu, neke istrage, smjene u zdravstvenom sustavu ili slično?
Nešto se događa. Novine češće pišu o ovoj temi. Čini mi se da smo bar malo uspjeli skrenuti pozornost javnosti na ovu temu i dali jak glas majkama koje su do sada bile potpuno nečujne, marginalizirane. Hoće li se nešto riješiti, ne znam. Volio bih misliti da hoće. Vidjet ćemo.
Gdje je danas Drinka (lik Ane) na čijoj je priči zasnovan film, traje li njezina potraga i dalje?
Priča za Drinku, koja se u filmu zove Ana, i dalje traje. Mislim da je to nešto o čemu ne bih govorio dok se ne završi. Volim vjerovati u sretan kraj.
“Šavovi” su široka regionalna koprodukcija. Jeste li očekivali takvu potporu iz Slovenije i Hrvatske?
Regionalne koprodukcije su nešto što je normalno i potrebno svakom film. Kod nas se sve mora pretvoriti u dnevnopolitičko pitanje. Kako se nikada ništa ne zapitamo kada se ostvari neka francusko-njemačka koprodukcija? Nas koji smo radili na filmu povezuje divan zajednički cilj, a to je da napravimo što bolji film. Ja sam se rodio u Jugoslaviji i meni je sasvim normalno i prirodno da najprije tražim suradnike u regiji. To je i put prema ozdravljenju i zacjeljivanju ovih naših rana. Stvaranje nekih novih, čvrstih šavova.
Glazbu za film radila je Aleksandra Kovač, a Gabi Novak je za njega snimila prvu pjesmu nakon 15 godina. Kako je došlo do te suradnje?
Bila mi je potrebna jedna pjesma koja je morala zvučati kao stari evergrin. Zvao sam Aleksandru Kovač i zamolio je da pokuša napraviti takvu stvar. Isto popodne mi se javila i rekla da ima nešto zanimljivo. I točno, to je bila pjesma koja je imala i zvuk i emociju kakvu sam želio. Bio sam baš sretan. Rekao sam Aleksandri da imamo hit, ali da tu pjesmu mora izvesti netko tko ima zreliji glas. Poslije nekoliko dana Aleksandra mi se javila i rekla da će pjesmu pjevati Gabi Novak. Kakav je to samo bio dar kojem se nismo nadali! Taj je glazbeni broj zaokružio našu priču. Nježna, osjećajna i u predivnoj interpretaciji Gabi Novak. To je bio posljednji šav na našem filmu.
Zalosno i pohvalno! Zalosno što su ljudima krali djecu da bi sebi đepove napunili ali sto ocekovati od naroda koji je i za vrijeme rata zarobljenike odvodio u bolnice te im vadio organe i prodavali da bi sebi đepove napunili ali tako su i svi političari ovoga podneblja pa valjda prodali bi sve za svoje dobro pa onda je za očekivati da ima talog naroda kad za take i glasamo, a pohvalno, e to je što je napokon netko upozorio i to na pravi način, prenijeo u film i sad će ljudi moći inzistirati da budu uz svoju djecu bar muški roditelji(jer majke poslije poroda nisu u mogućnosti da se miču) jer imaju valjan razlog da djecu ne ispuštaju iz vida.