Stotinama godina Put svile povezivao je Aziju s Europom. Bio je to koridor kojim su putovale karavane koje su iz azijskih zemalja donosile drago kamenje, svilu, začine i drugu, uglavnom luksuznu robu koju su željno iščekivali bogati kupci u europskim zemljama. Te drevne trgovačke rute odavno nema, no posljednjih godina sve se više razmišlja o obnovi toga kopnenoga puta koji bi gotovo identičnom rutom ponovno povezao Aziju i Europu. Većina robe iz Kine u Europu putuje kontejnerskim bordovima, no u posljednje vrijeme luke su postale zagušene, pa je pravodobna isporuka postala pomalo neizvjesna.
A prema svemu sudeći, taj suvremeni Put svile bio bi “od čelika”, a njime bi se putovalo velikim brzinama. Kina, koja unutar zemlje ubrzano gradi mrežu pruga za superbrze vlakove, intenzivno radi i na tome da se željezničkom prugom spoji s Europom. Novom transazijskom željeznicom na tržište Europske unije trebala bi putovati kineska roba, ali i putnici. Nova, 8100 kilometara duga željeznička linija trebala bi izravno spajati Peking i London, a putnici bi između dva grada i kontinenta putovali oko dva dana. No na ovom putu postoje neke prepreke koje treba svladati, a postoji i nekoliko koridora kojima bi “čelični put svile” mogao prolaziti.
Tri moguća smjera
Željeznička veza između Azije i Europe zapravo već postoji. To je tzv. sjeverni koridor ili transsibirska pruga koja povezuje Moskvu s Kinom. Tim se smjerom godišnje prevozi oko stotinu milijuna tona robe, no to je ujedno maksimalni kapacitet te pruge. Putnički promet na toj relaciji još pripada u sferu avanture jer putovanje tom prugom traje oko tjedan dana. Kina i taj sjeverni pravac vidi kao jedan od tri moguća. No nova pruga ne bi se potpuno poklapala s postojećom transsibirskom prugom, već bi išla nešto malo južnije. Ulazila bi i u Kazahstan, vraćala se u Rusiju te bi preko Moskve i Sankt Peterburga ulazila u Ukrajinu i Poljsku te bi zatim preko Njemačke i Francuske do Londona dolazila kroz željeznički tunel ispod La Manchea. Bila bi to glavna pruga između dvaju kontinenata.
Kada se razmišlja o novom koridoru koji bi spajao dva kontinenta, postoje najmanje dvije moguće trase – južna i središnja. Južni koridor Europu bi s Azijom povezivao preko Turske, Irana, Pakistana, Indije, Mijanmara i Tajlanda do Kine. No mnogi tvrde da najviše obećava tzv. “srednji koridor”, onaj koji se u velikoj mjeri poklapa upravo sa starom Stazom svile, a koja ide preko Turske, Irana srednjoazijskih zemalja i Kazahstana.
Prošloga tjedna učinjen je jedan od velikih koraka na povezivanje dvaju kontinenata, i to upravo na ovoj srednjoj ruti – u Istanbulu je otvoren podvodni željeznički tunel ispod Bospora koji izravno povezuje dva kontinenta. Riječ je o jednom od najvećih prometnih infrastrukturnih projekata u svijetu, novoj poveznici koja bi mogla otvoriti brži i kraći put između Azije i Europe. Turska također ubrzano modernizira željezničku infrastrukturu unutar zemlje, a nedavno je “premostila” i jezero Van, najveću prepreku prema Iranu, i to željezničkom trajektnom vezom koja je omogućila uspostavu željezničkog prometa između te dvije zemlje. U Iranu željeznička infrastruktura i nije toliki problem jer ona u osnovi već postoji, a morale bi se sagraditi samo neke spojne dionice prema srednjoazijskim zemljama koje su već povezane transkaspijskom željeznicom.
No tu se otvara problem političke nestabilnosti u srednjoazijskim zemljama (Tadžikistan i Uzbekistan), ali i u Iranu. Ako se u doglednoj budućnosti riješi problem iranskog nuklearnog programa, što bi dovelo do ukidanja sankcija i vjerojatno do otvaranja zemlje, to bi omogućilo realizaciju velikih međunarodnih projekata poput ovoga. Od trgovinske željezničke rute koje bi kinesku robu dovodila do europskog tržišta mogle bi profitirati sve zemlje koje se nađu na tome koridoru. Teoretski na tom popisu mogla bi se, na europskoj strani, naći i Hrvatska, kroz koju je nekad iz Londona do Istanbula vozio glasoviti Orient Express.
Premrežiti Aziju
Prije tri godine Kina je počela pregovore sa 17 zemlja koje se nalaze na rutama mogućih novih željezničkih pruga koje bi temeljito premrežile gotovo cijelu Aziju i povezale je s Europom. Sama Kina na svom teritoriju ubrzano gradi mrežu željezničkih pruga za superbrze vlakove koja bi, kada bude potpuno gotova, trebala premrežiti cijelu Kinu, i to s više od 30 tisuća kilometara superbrze pruge.
No Kina, koja je zainteresirana i za transport dragocjenih sirovina u svoje pogone, već je počela pregovore o gradnji nekih dionica.
Tako je Peking Mijanmaru ponudio financiranje gradnje dionice koja, na južnoj ruti, vodi kroz tu zemlju u zamjenu za pravo na eksploataciju izuzetno bogatih zaliha litija, sirovine bez koje suvremena elektronička industrija ne može funkcionirati.
Kina voli ovakve aranžmane i s drugim zemljama koje se nalaze na pravcima koje je Peking zacrtao. Dionice kroz neke zemlje jugoistočne Azije već su isplanirane, a neke se već grade ili obnavljaju. Pruga koja će jug Kine, preko Vijetnama i Kambodže, povezivati sa Singapurom stajat će oko 600 milijuna dolara.
Peking se nada da će ovu mrežu uspjeti dovršiti za deset do petnaest godina, a kada sve bude gotovo, bit će to to najveća željeznička mreža na svijetu.
E, da, i neka mi 'Večernjakovi informatički stručnjaci' sada objasne kako unutar komentara mogu ubaciti novi red kada im 'Enter' sada označava postavljanje komentara...