Nova školska godina veliki je stres svima: djeci posebno, ali i roditeljima i učiteljima, odnosno profesorima. Međutim, polazak u školu i novi razred stres je koji zahvaća i širu obitelj, jer su obično oko škole uključeni i djedovi, bake, starija braća i sestre, susjedi, rodbina, prijatelji, ali naravno i brojni internetski savjetnici koji često više "izlude" ionako zbunjene roditelje, kao i djecu.
– Savjeta je milijun, na isti upit dobijete potpuno suprotna mišljenja, do razine da više čak ni vi kao roditelj niste sigurni što ste zapravo i htjeli pitati. Škola je nekada ipak bila mjesto ugode i sinonim za radost, bezbrižnost, djetinjstvo, odrastanje, socijalizaciju, igru, sklapanje prvih bitnih prijateljstava, prvih zapamtljivih ljubavi, loših ili dobrih nastavnika, odnosno profesora, mjesto gdje se sve događalo, a brojne anegdote s osmijehom su se prepričavale i godinama kasnije. Je li i danas tako? Nažalost, svjedočimo vremenu u kojemu je škola postala užasno opterećenje kako za dijete tako i za roditelja, i nekada mi se čini da su čak roditelji više užasnuti datumom kada dijete kreće u školu nego samo dijete – započinje prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, dr. med., subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije iz KBC-a Osijek te predavačica na osječkom Medicinskom fakultetu.
Posebno ističe, kako kaže, onu grupu roditelja koji, iz straha da nešto u startu ne propuste unaprijed, traže savjete na koji način što bolje pripremiti svoje dijete da već u početku ne bi "zaostajalo za drugom djecom".
– Imamo već sada uočljivu situaciju koju i sama opažam u radu, a to je fenomen "dijete projekt", što znači da brojni roditelji imaju mišljenje kako je potrebno da dijete već prije polaska u školu zna crtati, bojiti, pisati slova, računati barem do 20, snalaziti se u vremenu, prostoru, izvrsno poznavati brojne pojmove za koje, vjerujem, ni viši razredi nisu nikada čuli. Takav pritisak i strah od neuspjeha nešto je što već pri polasku u školu stvara stres i na dijete i na roditelja jer ako nešto krene po zlu, i dijete i roditelj u očima su okoline neuspješni i osuđeni na "lošiju poziciju tijekom života" – kaže naša sugovornica.
Psihijatrica Dodig-Ćurković ne slaže se sa stavom da dijete prije polaska u prvi razred mora znati niz stvari kako bi bilo pripremljeno za školu. Važno ga je, poručuje ona, polako i strpljivo pripremati prije svega na drukčiju strukturu dana, kao i na nužnost spremanja i čuvanja svojih stvari, urednost knjiga i pribora, usmjeravati dijete na to da će sada dulje vrijeme sjediti, objasniti mu kako se od njega očekuje da obavlja određene zadatke...
– Najgore što možete učiniti za dijete je zastrašivanje, prijetnje unaprijed kaznama ili zabranama ako bude zaostajalo na tom putu ili ako vas ne bude slušalo, jer ćete na takav način samo osnažiti djetetovu nesigurnost u sebe, u vlastite mogućnosti, stvorit ćete kod njega otpor prema školi i prema sebi kao roditelju, i na kraju ćete imati nesretno i obeshrabreno dijete i nesretnog i neuspješnog roditelja – upozorava dr. Dodig-Ćurković.
Prije svega, nužno je, dodaje, od prvog dana usmjeriti dijete na strukturu dana, prije i nakon nastave, jasno mu dati do znanja što se od njega očekuje nakon što se vrati iz škole, koja je rutina, kada je ručak, a kada za odmor i učenje. Roditeljima savjetuje da prate s djetetom obveze i, ako treba, upisuju u bilježnicu koje su zadaće potrebne za sljedeći dan ili koja je lektira u planu.
– Na vrijeme je nabavite, planirajte skupa kupnju, primjerice, pribora za likovni odgoj, navečer provjerite je li dijete pripremilo torbu za sljedeći dan, razgovarajte i odvojite vrijeme za dijete, uvijek nastojte da vam prepriča kako je provelo dan u školi, pustite ga da priča, ali pažljivo ga slušajte i dajte mu do znanja da vam je itekako važno ono što govori. Time ćete ga naučiti da vam se povjerava i u nekim važnijim situacijama – navodi.
Ne smijete dići ruke
Posebna su skupina tinejdžeri, adolescenti, u dobi između 13 i 16 godina, kada su djeca najzahtjevnija. I tu su veliki izazovi za sve: adolescencija, pubertet, tjelesne i psihičke promjene, bunt, otpor prema roditeljima, profesorima, loše navike, rizična ponašanja... – Najvažniji savjet koji sam i sama čula jest da nikada ne smijete dići ruku od svog djeteta, uvijek nakon oluje stiže mir, tako i kada jednom sve ovo ranije rečeno prođe, doći će do nove faze u kojoj će vaše dijete postati kritičnije prema sebi, svom ponašanju, ali i prema vama.
Važno je inzistirati na određenoj rutini, djetetu od malih nogu istaknuti važnost obveza, nekih vaših pravila i normi, ali i pokazati razumijevanje, strpljivost, kao i vaše djelovanje u kriznim situacijama. Morate biti stalno prisutni u životu svog djeteta, promatrajte, provjeravajte, gledajte kako se ponaša, što radi, kakvi su mu prijatelji, gledajte stanje u e-dnevniku, ako je krizno, intervenirajte i tražite pomoć. Nije sramota potražiti pomoć nekoga neutralnog, objektivnijeg, tko može pružiti podršku vama i vašem djetetu i pokazati gdje griješite. Svi danas griješimo jer odgoj djeteta ne ovisi samo o nama, nego o brojnim drugim okolnostima – naglašava Katarina Dodig-Ćurković.
