U prethodnim smo tekstovima pokušali sažeti svu znanstvenu karijeru našeg velikog znanstvenika, meteorologa i svjetski znamenitog seizmologa Andrije Mohorovičića – istraživanja, analize, uspjehe, konstrukcije, otkrića, savjete... Sve što nam je ostavio u naslijeđe, a ta je ostavština golema. Nešto od nje i danas nosi njegovo ime. Nama ostaje biti zahvalni i ponosni. No, osim tog bogatog i neprocjenjivog znanstvenog miraza, postoji jedan kutak gdje se može osjetiti i doživjeti ozračje u kojem je on radio. U prizemlju Geofizičkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta postoje dvije memorijalne prostorije posvećene Andriji Mohorovičiću i njegovoj ostavštini. Kroz njih nas je, pokazujući, otkrivajući i strpljivo objašnjavajući što je što, proveo jedan od Mohorovičićevih ovovremenih nasljednika, prof. dr. sc. Marijan Herak, seizmolog s Geofizičkog odsjeka PMF-a.
Neprocjenjivi mikrobarograf
U jednoj od tih prostorija nalazi se bibliografija Mohorovičićevih radova, tri još uvijek ispravna mehanička seizmografa koji su na Griču radili sve do ožujka 1984., korespondencija s najpoznatijim seizmolozima njegova vremena, brojni izračuni, publikacije s njegovim otkrićima....
– Ti stari seizmografi bili su najbolji koji su tada postojali. Mohorovičićevom zaslugom stigli su u Zagreb na početku prošlog stoljeća. I sad su to možda i najbolje očuvani takvi seizmografi na svijetu. Konstruktor im je Emil Wiechert – pojašnjavao nam je prof. dr. Herak u prostoriji posvećenoj Mohorovičiću kao seizmologu. U prostoriji posvećenoj Mohorovičiću kao simbolu meteorologije i točnog vremena, mogu se vidjeti četiri impresivne ure njihalice, Mohorovičićev radni stol, telefon kojim se s Griča na Lotrščak dojavljivalo kada će podne pa da top točno opali, pisaći stroj s tipkama koje označavaju meteorološke pojave poput tuče, kiše, snijega i grmljavine, čiju je izradu direktno od proizvođača zatražio sam Mohorovičić. Na stolu su i njegova libela, lupa, škare i tintarnica, a u sobi su i brodski kronometri i mikrobarograf koji bilježi promjenu tlaka zraka.
– Taj mikrobarogaf jedini je takav instrument u ispravnom stanju koji je ostao na svijetu i neprocjenjiv je. Mohorovičić je na jednoj od ura njihalica uočio malu pogrešku u pokazivanju vremena zbog loše izvedene termičke kompenzacije pa je to dojavio direktno proizvođaču koji je zahvalio i pogrešku otklonio – posvjedočio je prof. dr. Herak iznova Mohorovičićevu predanost, odgovornost i minucioznost. Stoga ne treba objašnjavati zašto naš Geofizički zavod i nosi ime velikog Andrije Mohorovičića. S neskrivenim poštovanjem o njemu govore i svjedoče mnogi njegovi današnji nasljednici.
– Andrija Mohorovičić jedan je od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika svih vremena – napisao je akademik Mirko Orlić u knjizi “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”. Kada smo prof. dr. sc. Heraka zamolili da nam on iznese svoje mišljenje o tome zašto se Mohorovičića naziva hrvatskim znanstvenikom svjetskog glasa, bez imalo je dvoumljenja svog znamenitog prethodnika uzdigao na još malo viši pijedestal.
– Mohorovičić je jedan od najvećih, ako ne i najveći hrvatski znanstvenik. Ako razmišljate tko su sve kandidati, svima će na pamet odmah pasti Ruđer Bošković, Nikola Tesla, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog. Možda i Faust Vrančić. No Mohorovičić se od njih izdvaja i ističe prema barem dvije karakteristike. Prva, samo je on cijeli svoj život radio u Hrvatskoj i do svojih otkrića došao u Hrvatskoj. Čak je i svoje epohalno otkriće objavio u hrvatskom časopisu. I to je najveće otkriće iz bilo koje znanosti ikada objavljeno u bilo kojem hrvatskom časopisu. Svi drugi koje sam naveo bili su zaista veliki znanstvenici, ali Bošković nije radio u Dubrovniku, Tesla je radio u Americi, Ružička i Prelog radili su u Zürichu. Usto, Ružička i Prelog Nobelovu su nagradu dobili za Švicarsku, i ona tamo stoji, ne u Hrvatskoj. A Mohorovičić je jedini od tih velikana koji je zaista sve napravio u Hrvatskoj. Moj kriterij za veličinu nekog znanstvenika je i to – koliko ljudi koji se u svijetu bavi vašom znanošću, zna za vas. Kod Mohorovičića je to sto posto. Nema nijednog geoznanstvenika koji ne bi znao za Mohorovičićevo ime. Ako netko ne zna, onda se ne može zvati znanstvenikom. Mohorovičića danas seizmolozi smatraju jednim od osnivača svjetske seizmologije. On je u ono vrijeme bio apsolutni autoritet u seizmologiji. U uvjetima u kojima je radio, a dvije je godine morao skupljati novac da plati pisaći stroj, seizmografi koje je kupio postavljali su se zbog besparice tek onda kada bi u Vladi osjetili potres pa bi mu naložili da ih postavi, te je gotovo sve sam radio jer nije mogao naći asistenta, napravio je otkriće svjetske važnosti. Toliko veliko da ga svi prepoznaju, npr. i fizičari. No on je bio jako skroman i nikada se ničim nije hvalio. Neupitno je da je velikan svjetske znanosti – kazao nam je prof. dr. sc. Herak ne štedeći se u iskazivanju hvale i poštovanja svom vrsnom prethodniku.
– Stranci geofizičari koji dođu k nama s neizmjernim poštovanjem gledaju njegovu ostavštinu. Čude se kako smo sve to sačuvali. Sve su to profesori našeg Geofizičkog odsjeka pažljivo i marljivo skupljali i čuvali. A mnogi strani opservatoriji takve su stvari bacali i danas im je žao. Održali smo i brojna javna predavanja o njegovu životu i djelu. Objavljene su i monografije, knjige i članci. Sveučilište u Zagrebu ustanovilo je i nagradu “Andrija Mohorovičić” za promicanje prirodoslovnih znanosti i pomoć mladim znanstvenicima – istaknuo je M. Herak, koji je i dobitnik te nagrade.
Svakog čovjeka vrijedi predstaviti i u privatnom svjetlu. A kada se radi o ljudima od znanosti kod kojih granica između profesije i privatnog života često zapravo i ne postoji, onda se dobije priča poput one o Mohorovičiću.
– Mohorovičić je bio posvećen znanosti, što ne znači da je zanemarivao obitelj. No u njegovo doba biti posvećen geofizici značilo je da imate obavezu tri puta dnevno motriti vrijeme, i to u točno određene sate, a jedan od njih je bio navečer. Često se događalo da je bio sam, da nije imao asistenta, pa je tri puta dnevno morao biti na opservatoriju. Nikakvi policijski sati, uzbune tijekom rata, nevremena, ništa ga nije sprečavalo da svoj posao odradi kako je trebalo. I tako mjerenje nijednom nije propušteno! Mohorovičić je imao četiri sina, a jedan od njih, Stjepan, kasnije je postao ugledni fizičar koji se smatra ocem pozitronija, jednog posebnog stanja elektrona i pozitrona. Stjepan je često diskutirao s ocem, čak je s njim i koautor na nekoliko radova, i on je pisao kako mu se u vrijeme dok je pripremao svoju disertaciju i dok su, pa i tijekom šetnje, raspravljali o stručnim stvarima, otac obraćao tako da mu je govorio “vi”. No, čim bi taj stručni razgovor završio, opet bi bili na “ti”, samo otac i sin.
Bez odmora – deset godina
Mohorovičić je puno pušio, skupljao je marke. Bio je niska rasta, blag, ali kada bi govorio o stručnim stvarima, odjednom bi počeo gestikulirati, unositi se u raspravu. Naprosto, živio je za svoju znanost. Došavši u Zagreb, preuzeo je meteorološke poslove, a usto je kasnije u podrumu imao i nove seizmografe s kojima je trebalo naučiti raditi. Oni su zahtijevali brigu, trebalo je na njima dvaput dnevno mijenjati seizmograme koji su se morali čađiti, postaviti, pa skinuti i fiksirati, sve najčešće sam. Napisao je 1904. da na godišnjem odmoru nije bio deset godina. Kako nikada nije bio izabran za redovitog sveučilišnog profesora, mirovina je bila mala. Morao je tada davati i instrukcije, na jednom mjestu piše da već slabo vidi i da mu je to jako teško – ispisivao je prof. dr. sc. Herak riječima još jednu posvetu svom prethodniku.
U knjizi koju je izdao HAZU akademik Orlić navodi i dojmove koje su povodom Mohorovičićeve smrti u prosincu 1936., u nekrolozima, napisali jedan novinar i bivši Mohorovičićev asistent Stjepan Škreb. Oni pišu u “malom gospodinu posijedjele kose i mladenački hitrih kretnji” koji je govorio “britkom oštrinom, ali i vrckavo, veselo i živahno” te “radio u tišini i bio protivnik svake parade i javnih nastupa”.
– Bio je vrlo mirne i dobroćudne naravi, ipak ozbiljan i vrlo skladan. Srednje visine i zdrav. Živio je samo za svoju obitelji i svoju nauku, ali je imao mnogo smisla za umjetnost i literaturu. Pušio je vrlo mnogo i nije ga se nigda vidjelo bez cigarete, bio je vrlo žalostan kada je morao dan prije svoje smrti cigaretu odbaciti. Svi su se važni događaji u njegovu životu zbili u petak, tako da je uvijek kazao da će u petak i umrijeti, što se doista i dogodilo – napisao je pak u svojim sjećanjima Mohorovičićev sin Stjepan. Ostalo je zabilježeno i svjedočanstvo nekog od obitelji da je “pred smrt pokazao... svu veličinu svog plemenitog karaktera: na sva pitanja dece ili lekara, da li ga šta boli, odgovarao je šalama i nije hteo nikome da bude na dosadi”.
