Sjedila sam četrdeset sati u tom vagonu za žene. Nikad neću zaboraviti kako sam se smrzavala omotana u nekoliko deka na svojem stolčiću koji je trebalo ponijeti sa sobom od kuće za vožnju u četvrtoj klasi. Baš kao i deke, ali tada si nisam mogla priuštiti putovanje u udobnijoj klasi. Putujući sjevernom Njemačkom prema Berlinu i Kölnu sve do Gare du Nord u Parizu, mislila sam na svoju obitelj, na Bronku u Szczukiju, na tamošnju djecu radnika i seljaka, katkad i na Kazimierza, a ponajviše na studij koji me čekao, ali nikako nisam mislila da će me jednog dana učiniti profesoricom. Ali znate što, mademoiselle? Put od mojeg upisa na Sorbonneu do moje vlastite katedre bio je jednako dug i težak kao i moj put iz Szczuckija do vlaka za Pariz – ispovijest je to Marie Curie o njezinu velikom uspjehu, odlasku na fakultet, a koja je opisana u knjizi "Madame Curie i snaga jednog sna".
Riječ je o inspirativnom romanu autorice Susanne Leonard koji je prošle godine preveden s njemačkog jezika i objavljen u nakladi Znanja. Riječ je zapravo o romanu koji se djelomično temelji na povijesnim činjenicama, a djelomično je fiktivan što je zapravo idealna kombinacija u slučajevima kada je cilj čitateljima približiti jednu ovoliko važnu povijesnu osobu, ali na ipak nešto personalniji i intimniji način bez šturog nabrajanja činjenica.
Marie Curie u povijesti je poznata kao briljantna fizičarka i kemičarka, prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu, a u ovoj je knjizi prikazan njezin težak put do uspjeha, sve prepreke s kojima se morala suočiti, ali i odnos s obitelji, unutarnje dileme... Roman je opisan kao "moćna i potresna priča o ženi koja je pomicala granice", odnosno o istraživačici, buntovnici i revolucionarki koja je u konačnici promijenila svijet. Jer u vrijeme kada se Marie Curie željela baviti znanošću, bio je to svijet rezerviran za muškarce, a knjiga odlično prikazuje koliko se ova znanstvenica morala boriti za svoje zasluženo mjesto u društvu i koliko je mnogo napravila za napredak žena u znanosti.
VEZANI ČLANCI:
– Valja život pretvoriti u san, a san u stvarnost – riječi su Marie Curie čiji se život u knjizi prati od najranijeg djetinjstva u Poljskoj, a dok se isprepliće nekoliko vremenskih linija, čitatelji saznaju o tome kako je njezin san bio otići iz domovine koja je bila pod ruskom okupacijom, kako se trudila ostvariti želju da studira na Sorbonnei iako je često bila neshvaćena, kako je tamo upoznala supruga Pierrea, svoju veliku ljubav i oca njezinih kćeri...
– Kakvu smo sreću imali što smo susreli jedno drugo, moj voljeni Pierre. Ti si bio vrhunac mojeg života, a ja tvoj vrhunac. Može li se tražiti više? – jedan je o citata u knjizi o supružnicima Curie u čiju je čast poslije nazvana mjerna jedinica za radioaktivnost. Marie i Pierre zajedno su radili na istraživanjima, a, čitajući knjigu, može se saznati mnogo upravo o važnim znanstvenim otkrićima toga vremena. Marie Curie otkrila je i istraživala radij i polonij te je definirala radioaktivnost elemenata.
– Budući da je Marie obavila većinu posla vezanog za otkriće novog elementa, Pierre je od nje zatražio da mu nadjene ime. Marie, koja je bila još sasvim očarana otkrićem i plakala je od ganuća, dugo nije znala što bi rekla. Stojeći tako uz laboratorijski stol, ispunjena ganutom zahvalnošću, sjetila se svojeg bolesnog oca, gorljivog domoljuba i privatnog učitelja kojemu je mogla zahvaliti što je potaknuo njezinu žeđ za znanjem i dao joj osnove obrazovanja. Onda se prisjetila i svojeg školovanja pod okriljem Tupcije i madame Sikorske, omraženog Iwanowa i predivnih tjedana svojeg djetinjstva koje je provodila na selu u južnoj Poljskoj. Na kraju je obrisala suze i rekla: "Dajem mu ime svoje domovine, neka se zove polonij" – piše u knjizi koja prati zbivanja u životu Marie Curie sve do njezine smrti, koja je u konačnici bila uzrokovana radioaktivnošću, 1934. godine.
