Ne treba i nema veće počasti umrlom piscu od one kakvu je Amosu Ozu jednim kutkom svog izloga ovih dana iskazala glasovita, velika i važna amsterdamska knjižara Athenaeum. Tek jedan list najobičnijeg bijelog papira, na njemu velikim slovima otisnuto ime pisca i manjim slovima datum njegova rođenja i smrti: “4 mei 1939–28 dec 2018”. A oko tog posmrtnog lista, poput spomenika, naslagane knjige Amosa Oza, na nizozemskom i engleskom. Zapravo, ne poput spomenika. Jao knjigama koje postanu spomenici pa ih ljudi samo razgledavaju izdaleka, a nitko ih ne uzima u ruke i ne otvara. Ove su knjige živi i neumrli glas velikog i dragog pisca i čovjeka.
Ima pisaca koji po zemlji hodaju poput živih spomenika, okamenjeni od osjećaja vlastite važnosti. Takvi nakon smrti obično nikada ne dobiju spomenik jer ga svojim pisanjem nisu ni zaslužili. Amos Oz je bio potpuna suprotnost. Tih, miran, blag i uvijek vrlo pažljiv prema riječima, ali ne samo svojima. Govorio je kao što je i pisao, jezikom vrlo oštre preciznosti i velike jasnoće. Ali, vrlo je pozorno i slušao sugovornika. Uostalom, i to je jedna od pouka posljednje knjige Amosa Oza “Pozdrav fanaticima”, objavljene 2017. na hebrejskom, a jesenas i na hrvatskom. Prevela ju je s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh, a objavila ju je Fraktura, kojoj imamo zahvaliti ne samo na objavljivanju deset Ozovih naslova nego i na njegovim posjetima Hrvatskoj, prilikama da ime i pod njim ispisane riječi dobiju drago lice i glas koje ćemo pamtiti. Dakle, jedna od glavnih poruka Amosa Oza i njegove zadnje knjige jest da nema smisla govoriti ako se ne sluša.
“Pozdrav fanaticima” ponio sam sa sobom na put na kojem me sustigla i rastužila vijest o smrti Amosa Oza. Nisam je ponio slučajno. Upravo taj naslov učinio mi se vrlo prikladnim za kraj jedne i početak druge godine u vremenu koje je sve snažnije obilježeno fanatičnom galamom suprotstavljenih tabora koji urlaju jedni na druge. U međuvremenu provalija među njima postaje sve dublja i veća i progutat će i jedne i druge ako se ta besmislena galama ne zaustavi. A pritom neće ostati pošteđeni ni oni treći koji stoje po strani. To što se ne miješaju i što ih ne zanima o čemu se tu uopće radi, ne znači da ih neće progutati katastrofa koja nastaje kada se nasilje i mržnja iz riječi pretoče u djela.
Amos Oz je čovjek koji je radio i na samom sebi i na onome malom fanatiku koji čuči u svakom od nas, a na kojeg nas osobito u ovoj knjizi upozorava. O tome svjedoči i činjenica da je esej “Pozdrav fanaticima”, prvi od tri eseja po kojima je čitava knjiga dobila ime, zapravo dorađeni i aktualizirani tekst koji je već ranije bio objavljen, pa i na hrvatskom jeziku, pod naslovom “Kako izliječiti fanatika”. Pretpostavljam da se samom Ozu taj naslov više nije sviđao jer je želio biti obazriv prema svima, pa i fanaticima. Ne, on nije ni trenutka posumnjao da se protiv fanatizma treba boriti. Prokazivao je svaki fanatizam, a u prvom redu onaj u vlastitom narodu, vlastitoj državi kao i vjeri čijoj je tradiciji pripadao. Dakle, novim naslovom on izbjegava moguće pogrdno značenje za bilo kojeg čovjeka, koji bi se mogao osjetiti pogođen da ga se naziva bolesnikom kojem treba liječenje. Jer, fanatizam se ne suzbija drugim fanatizmom. Naprotiv, naoko suprotstavljeni fanatizmi međusobno se hrane.
Ključna riječ za Amosa Oza je kompromis. O njemu on u posljednjem eseju u knjizi, naslovljenom “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, piše: “S obje strane mnogobrojni su oni koji se gnušaju riječi kompromis. U svakom kompromisu vide slabost, podvijanje repa, možda čak i duševnu ranu. A ja mislim da u obiteljskom životu, dobrosusjedskom životu kao i u suživotu nacija odabrati kompromis zapravo znači odabrati život. Pojmovi suprotni kompromisu nisu gordost, ispravnost ili nepokolebljiv idealizam. Pojmovi suprotni kompromisu jesu fanatizam i smrt.”
Na samom početku knjige, kao njen moto, Oz je ispisao pjesmu židovskog pjesnika Jehude Amihaja pod naslovom “S mjesta na kojem imamo pravo”.
To je, naime, polazište svih fanatizama i fanatika: ja imam pravo, ja znam apsolutnu istinu.
Pjesma kaže: “S mjesta na kojem imamo pravo / Nikad neće niknuti / Proljetno cvijeće. Mjesto na kojem imamo pravo / Izgaženo je i tvrdo / Kao dvorište. Ali sumnje i ljubavi / ruju svijet / poput krtice, pluga.
I šapat će se čuti na mjestu / gdje je uništena / kuća jednom stajala.”
Kako napustiti to mjesto na kojem imamo pravo, na kojem znamo sve o svijetu, s kojeg je pogled uvijek isti? Znatiželjom, maštom i suosjećanjem, kaže Amos Oz.
“Predočiti unutarnji svijet ideja i osjećaja drugog bića. Predočiti ga čak tijekom svađe. Predočiti na naročito u onim trenucima kad u nama raste vrela mješavina gnjeva, povrede, gnušanja, samopravičnosti i bolne izvjesnosti da nam je nanesena nepravda te da je pravda sto posto na našoj strani. I možda se s vremena na vrijeme upitati: ‘Što bi bilo da sam ja ona? Ili on? Ili oni?’ Staviti se na tren u kožu te druge osobe, ne zato da se prebacite na drugu stranu rijeke, i ne zato da se ‘ponovo rodite’, već samo da razumijete i osjetite što postoji u tom prostoru, zapravo: ‘Što postoji s druge strane rijeke?’ Što to oni imaju u glavi? Kako se osjećaju? I kako mi izgledamo s te strane? I istovremeno možda čak pokušati provjeriti koliko je duboka ta rijeka koja nas rastavlja...”
Sve je ovo prava oporuka, testament Amosa Oza, o čemu svjedoči i posveta njegovim unucima. “Dinu, Nadavu, Alonu i Jael, s ljubavlju i poštovanjem. Ova knjižica prije svega napisana je za njih”. Zar čovjek ne ostavlja unucima, djeci svoje djece, ono što smatra da je najvažnije za njihovu budućnost?
A osim sumnje u sve, a osobito vlastitu pravovjernost, treba imati i smisla za humor, osobito na vlastiti račun. Kad ga izgubite, opasno ste blizu ili ste već prekoračili crtu fanatizma, svejedno kojeg.
Hvala velikom i dragom Amosu Ozu na ovoj oporuci. To je knjiga koju treba čitati i čitati. Zbog budućnosti sviju nas. S ljubavlju i poštovanjem.
