vije godine nakon što je objavljen u Izraelu, posljednji roman Amosa Oza ovih je dana stigao i pred hrvatske čitatelje u izdanju Frakture i odličnom prijevodu s hebrejskog koji potpisuje Andrea Weiss Sadeh. Naslov romana je – Juda.
Komorna priča događa se u nekoliko zimskih mjeseci na kraju 1959. i početku 1960. Prvi lik kojeg upoznajemo je mladić medvjeđeg lika i golubinje duše Šmuel Aš koji traži samog sebe i motivaciju da završi svoj diplomski rad na temu “Isus u očima Židova”.
On provodi zimu kao podstanar u kući na periferiji Jeruzalema, u kojoj žive zanosna žena u zrelim godinama Atalia Abrabanel – kći pokojnog nacionalnog “izdajnika” Šaltiela Abrabanela, te Geršom Vald, otac njezina muža, poginulog izraelskog vojnika.
Ne samo u naslovu nego i u teorijama Šmuela Aša, knjiga se bavi i novozavjetnim biblijskim likom Jude koji je za sve narode, osim židovskog, postao sinonim izdaje. Knjiga je bila povod za intervju koji nam je veliki i slavni izraelski pisac dao telefonom iz svog doma u Tel Avivu.
U knjizi navodite mnoge židovske izvore, uključujući i Talmud, o Isusu i Judi. Jeste li puno građe našli i u kršćanskim izvorima?
O da. Znate, u židovskim školama, u Izraelu i drugdje, nikada se nije učilo o Novom zavjetu. Ali, ja sam kao šesnaestogodišnjak, živeći u kibucu, shvatio da ne mogu razumjeti renesansnu umjetnost, Bachovu glazbu ili romane Dostojevskog ako ne čitam evanđelja.
I tako sam otišao u knjižnicu i čitao ih dok su dječaci iz mog razreda igrali košarku ili naganjali djevojke. Kako za mene ni na jednom od tih polja nije bilo nade, utjehu sam našao u Isusu. Čitao sam evanđelja. Na hebrejskom.
Lik Isusa silno me je privlačio, a priča o Judi me je silno ljutila, i to ne zbog teoloških ili patriotskih, nego detektivskih razloga. Priča nije imala smisla, bila je nelogična i glupa. A onda sam, tijekom godina, shvatio da je riječ i o nimalo nevinoj, štoviše vrlo ružnoj priči.
Tu priču o najpoznatijem poljupcu, o najpoznatijih trideset komada srebra, o izdaji i bogoubojicama životom su platili milijuni ljudi, kroz inkviziciju, pogrome, progone i holokaust. Zato me je ta priča kao tema zaokupljala mnogo godina.
Pročitao sam dosta kršćanskih teoloških knjiga, ali u njima nisam našao ni jedan jedini uvjerljiv tekst koji bi mi odgovorio na pitanje kako to da oni koji su uređivali evanđelja nisu izbacili tu ružnu i nerazumnu priču?
Sada se i ja pitam zašto nisam propitivao tu priču? Zašto je bila potrebna izdaja kad se Isus nije skrivao i zašto su ti srebrnjaci trebali čovjeku koji nije bio siromašan?
To da je Juda bio imućan čovjek, a ne siromašan ribar kao drugi apostoli, također dolazi iz kršćanskih izvora. Ipak, svi ignoriraju zaključke i pitanje zašto bogat čovjek izdaje svog učitelja i Boga za ekvivalent današnjih 600 eura?
A ako je već i bio toliko pohlepan, zašto se na kraju objesio? I zašto bi itko dao Judi i pola eura da poljupcem otkrije i izda Isusa kada je cijeli Jeruzalem već znao kako on izgleda? Isus nije obrijao bradu, nije stavio sombrero niti je, kada su došli po njega, rekao “ja nisam Isus, ja sam Berlusconi”. Dakle, čemu trideset srebrnjaka, čemu poljubac, čemu izdaja, zašto?
Naglašava se i činjenica da jedini Juda nije mogao živjeti dalje nakon smrti svog učitelja, da je bio jedini pravi vjernik...
Prema teoriji Šmuela Aša, Juda je vjerovao u Isusa mnogo više nego što je Isus vjerovao sam u sebe. Znam da to zvuči kao paradoks, ali to je Šmuelov zaključak. Isus je vrlo nevoljko išao u Jeruzalem, čak i prema evanđeljima.
Doslovno se bojao smrti. Čak i na posljednjoj večeri moli da ga, ako je moguće, zaobiđe taj kalež. Nije mu se išlo na križ. Ali Juda je bio tako čvrsto uvjeren da Isus i to može preživjeti, da će sići s križa, da ga je nagovorio da se upusti u to.
Jer Juda vjeruje u trenutačno spasenje svijeta, vjeruje u početak nebeskog kraljevstva na zemlji doslovno sutra. Naravno da je bio fanatik. Ali, vidite, ja ne mogu znati je li teorija Šmuela Aša točna, ja tog dana nisam bio tamo. Tog jeruzalemskog petka bio sam u diskoteci i nakon toga prespavao cijeli dan, tako da sam propustio raspeće i ne znam što se zaista događalo.
Vidim da vas veseli provocirati na tu temu. Rekli ste da je knjiga provokacija i za Židove i za kršćane. Je li provokacija uspjela?
Dobio sam mnogo odgovora i od kršćana i od Izraelaca, ali u središtu ovog mog romana nije teologija. Srce romana je neka vrsta sekularnog čuda. Troje ljudi, koji su jedni drugima potpuni stranci, jedan starac, jedna vrlo ogorčena sredovječna žena i jedan mladi idealist zaključani su zajedno, kao u podmornici, cijelu jednu zimu.
Na početku odbijaju jedno drugo, jer svatko od njih živi na potpuno različitom planetu. Na kraju romana oni gotovo da vole jedno drugo. To je jedno malo svjetovno čudo. Kako se to točno dogodilo, ja ne znam. Pročitao sam knjigu nekoliko puta i još uvijek ne mogu reći u kojem to točno trenutku oni jedno drugome prestaju biti stranci i gotovo se zavole. To je za mene srce romana.
Sada znam da ću i ja još barem jednom morati pročitati roman. Postoji li u stvarnosti predložak za lik Šaltiela Abrabanela koji se razilazi s Ben Gurionom po pitanju proglašenja židovske države u Izraelu?
Ne postoji u stvarnom životu model za taj lik. Bilo je tada, u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, malih akademskih skupina intelektualaca koji su vjerovali u multinacionalnu, multietničku zajednicu više nego u stvaranje židovske države.
Bilo ih je zaista vrlo malo i, za razliku od Abrabanela, uglavnom su bili produkt europskog pacifizma Weimarske Republike nakon Prvog svjetskog rata. Ta je grupa uistinu zagovarala koegzistenciju različitih zajednica bez nacionalnih ili međunarodnih granica između sebe. Ali, Šaltiel Abrabanel nije takav lik. On je rođen u Jeruzalemu, u sefardskoj obitelji koja je tu već nekoliko generacija, a u arapskom jeziku je kod kuće kao i u hebrejskom.
Ali, kroz njega se u romanu vrlo snažno zastupa i taj način gledanja na stvaranje židovske države...
Gledajte, ja ne želim da ijedan čitatelj moje romane čita kao političke manifeste. Svatko koga zanimaju moja politička stajališta lako će ih pronaći u stotinama mojih političkih članaka o mogućim rješenjima za tragediju Izraela i Palestine.
Nisam napisao roman da bih potaknuo svoje čitatelje da biraju, odnosno da glasaju za Abrabanela, Geršona Valda, Isusa ili Ben Guriona. Ništa od toga. Napisao sam roman želeći da ga ljudi čitaju kao glazbeno djelo, kao komorni trio.
Ili možda kvintet, ako uz tri živa lika uračunamo i dva duha koji uz njih, ili u njima žive. Dakle, to je komad komorne glazbe, a nije primjereno pitati skladatelja da odabere je li mu draža dionica violine, violončela ili kontrabasa. Kada pišem roman, ja stojim iza svakog i ni iza jednog od likova.
Jeste li se ikada, a pogotovo pišući ovu knjigu, u mislima zabavili idejom koliko bi povijest čovječanstva bila drugačija da su Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju?
O da, razmišljao sam o tom mnogo, mnogo puta u životu, još otkako sam kao mladić pročitao knjigu koju je moj praujak Joseph Klausner, kao povjesničar i znanstvenik, prije gotovo sto godina napisao o Isusu i u kojoj vrlo smjelo, pogotovo za ono vrijeme, tvrdi da je Isus rođen, živio i umro kao Židov bez ikakve namjere da pokrene novu religiju. Često sam se vraćao toj ideji.
No, priču o Judi kršćanski svijet uzima zdravo za gotovo.
Tko god da je izmislio i napisao tu priču, mislim da je čak i ime Juda izabrao zbog velike sličnosti s riječi Židov. Kada malo dijete u Njemačkoj prvi put čuje tu priču, ono će teško povući crtu razlike između imena Judas i imenice Der Jude (Židov).
Tako je i u španjolskom i u mnogim drugim jezicima gdje se te dvije riječi jedva razlikuju. Zato mislim da je mržnja i vrlo zla namjera bila prisutna već kod samog izbora imena Juda za čovjeka koji je postao arhetip gramziva izdajnika i bogoubojice.
Tako je stvoren vrlo ružan stereotip koji je bio na djelu gotovo dvije tisuće godina, s izravnom linijom od početka kršćanstva do nacističkog propagandnog antisemitskog časopisa Der Stürmer. Ako pogledate nacističke karikature Židova, uzor za njih pronaći ćete u renesansnoj i srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti.
U prikazima Posljednje večere svi su apostoli u pravilu zgodni i naočiti muškarci, uspravnog držanja, svijetle arijske puti i plavih očiju, kao i sam Isus. A pored njih, obično negdje u kutu slike, skvrčena je ta ružna figura pogrbljenog čovjeka tamnije puti, velikih ušiju, debelih usana, pokvarenih zuba, kukastog nosa i ružno nacerenog lica.
To je stereotip koji nacisti nisu izmislili jer on je već postojao duboko u kolektivnoj svijesti. To je Juda i to su Židovi u očima milijuna i milijuna kršćana.
Je li se to odrazilo na sudbinu imena Juda među Židovima s obzirom na to da je riječ o starom, lijepom i važnom biblijskom imenu vrlo snažne simbolike?
Drago mi je što me to pitate. Ime Juda, odnosno, kako ga mi izgovaramo, Jehuda, u Izraelu je vrlo često ime. Moj se otac se zvao Jehuda i prema njemu to ime nosi i moj sin. Dakle, ja sam sin i otac Jude i utoliko mi je to ime još važnije i još više me muči.
Usput rečeno, ova knjiga do sada je već prevedena na trideset jezika. Na svim tim jezicima, baš kao i na hrvatskom, naslov knjige je Juda. Ali, roman na hebrejskom nisam mogao nazvati Jehuda jer to bi bilo kao da je na engleskom naslov knjige Johnny, na francuskom Jean ili bilo koje drugo često i uobičajeno ime. Zato sam knjigu na hebrejskom nazvao “Evanđelje po Judi”.
Dakle, kada vas u Izraelu zbog vaših političkih stavova nazivaju izdajnikom, ne zovu vas Judom?
Ne, to ne bi imalo nikakvog smisla jer ime Jehuda na hebrejskom, za razliku od svih ostalih jezika, nije sinonim za izdajnika.
Jedna od komponenti “izdaje” nacionalne stvari kod vaših likova uvijek je slušanje i razgovaranje s onom drugom, neprijateljskom stranom. Tako i Šaltiel Abrabanel u Judi izvrsno govori arapski i imam prijatelje na drugoj strani.
Na prave reakcije još ću morati pričekati dok knjiga ne bude prevedena i objavljena na arapskom, što bi se trebalo dogoditi sljedeće godine. A reakcije onih koji su knjigu već pročitali na hebrejskom ili na nekim drugim jezicima, kao i obično, vrlo su snažne i vrlo različite.
Razgovarao sam o toj temi i s vašim prijateljem Davidom Grossmanom, koji mi je rekao da je izraelsko-palestinski dijalog u nekom trenutku prilično zamro, i to s palestinske strane.
Izraelci i Palestinci i dalje razgovaraju, ali ne i njihovi vođe što je, po mom mišljenju, velika šteta, sramota i katastrofa.
Moram vam priznati da mi je vaša knjiga dala odlučujući poticaj da napokon pročitam “Židovsku državu” Theodora Herzla u kojoj vrlo idealistički izlaže i razrađuje cionističku ideju, ali naglašavajući da ne želi stvoriti utopiju premda se ona iz današnje perspektive čini upravo takvom. Kako vi danas na nju gledate?
Theodor Herzl je bio čovjek 19. stoljeća i, kao i mnogi ljudi tog vremena, vjerovao je punim srcem u napredak, razum i dobronamjernu narav ljudske vrste. Na žalost, 20. stoljeće ne govori tome u prilog i pokazuje da ljudi vrlo često nisu ni racionalni, ni dobronamjerni, ni bistri.
Ali, njegovu temeljnu ideju o tome kako svaki narod treba domovinu, pa tako i židovski, smatram ispravnom. Naravno, njegove nade da će ta domovina biti neka europska država u srcu Bliskog istoka, gdje će se svi lijepo ponašati i obraćati se jedni drugima s Frau Doctor i Herr Direktor, bile su naivne i nisu se mogle ostvariti.
On je zapravo fantazirao o židovskoj Austro-Ugarskoj na Bliskom istoku. To je ipak bilo suviše idealistično i optimistično. Ali, temeljna ideja da i Židovi trebaju imati svoj komad zemlje pod nogama pokazala se u 20. stoljeću i holokaustu tragično istinitom.
Da se ta ideja ostvarila samo deset ili petnaest godina prije, milijuni ljudi, među kojima je i velik broj članova moje obitelji koje su ubili nacisti, možda bi ostali živi.
Pišete li nešto novo?
Pišem, ali o tome ne govorim. Znate, kažu da nije dobro za dijete da se o njemu već u trudnoći mnogo govori.
>> Govor Amosa Oza na Peresovu ispraćaju bio je snažna poruka
