Zbog ovrhe koju su Republika Hrvatska i Ministarstvo obrane pokrenuli 2015. godine nad zagrebačkom tvrtkom Grafoplast radi uklanjanja pokretnina s otoka Smokvica Vela kod Rogoznice i predaje otoka u posjed države, u Šibeniku će 27. rujna ove godine biti održano prvo ročište, doznaje se u Općinskom sudu u Šibeniku.
Otok Smokvicu je Ministarstvo obrane 1995. godine dalo Grafoplastu na upravljanje u razdoblju od 30 godina, a vlasnik Grafoplasta Ante Lušić 2006. godine prodao je svoja prava nad Smokvicom Ivici Todoriću čiji je Agrokor 11 godina tamo gradio i eksploatirao otok. U trenutku kad je počela kriza u Agrokoru, Todorić je prodao prava na upravljanje natrag Lušiću koji najavljuje da će se za kontrolu nad Smokvicom boriti svim pravnim sredstvima.
"Za ovrhu sam doznao prošli tjedan od odvjetnika jer mene osobno nitko ni o čemu službeno nije obavijestio. Spominje se podatak da sam za korištenje otoka i koncesiju na pomorskom dobru dužan 36 milijuna kuna, što je izvan svake pameti jer u ugovoru koji sam potpisao 1995. godine s Ministarstvom obrane jasno piše da sam otok na upravljanje dobio bez obveze da plaćam najam i koncesiju, ali da zato nakon 30 godine moram predati u posjed državi sve što tamo budem izgradio", kaže Lušić koji smatra da do 2025. godine ima pravo biti na otoku bez ikakve naknade.
Vlasnik Grafoplasta izjavio je u ponedjeljak Hini da je prava na upravljanje otokom prodao 2006. godine Todoriću jer se više nije mogao nositi s političkim pritiscima onih koji su mu htjeli oduzeti Smokvicu.
"Nizom političkih igara država je moj ugovor s Ministarstvom obrane proglasila 2007. godine ništavnim nakon čega sam s Todorićem, koji me zadržao da za njega vodim otok, radio sve u želji da postignemo bilo kakav dogovor s državom, ali ništa nije bilo moguće riješiti. U Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), koji je donedavno bio zadužen za to, doslovno su bježali od nas. Jednostavno nisu htjeli to rješavati, a onda je slučaj preuzelo novo Ministarstvo državne imovine koje je prvo lansiralo priču o dugu vrijednom 200 milijuna kuna, pa na kraju o 26 milijuna kuna za petogodišnji najam i koncesiju, plus desetak milijuna za kamate i sada smo opet na početku. Pritisci da nam se oduzme Smokvica traju još od 1999. godine", kaže Lušić kojem je država u međuvremenu legalizirala nekretnine izgrađene na Smokvici i tako, kako kaže, potvrdila da je on njihov vlasnik.
Što se Ivice Todorića i njegovog Agrokora tiče, Lušić kaže da nitko od njih nije bio na Smokvici od kolovoza prošle godine.
"Mislim da je Todoriću u ovom trenutku Smokvica zadnja stvar na svijetu o kojoj razmišlja. Od tada smo na otoku boravili samo moja obitelj i ja, čuvali Smokvicu i održavali nekretnine, ali zbog straha i neizvjesnosti nismo mogli gospodarski raspolagati imanjem jer nismo znali hoće li nam netko pokušati oduzeti otok. Imali smo na stotine upita zainteresiranih koji su htjeli kod nas ljetovati, ali zbog cijele ove situacije ne možemo ništa iako imamo legalan ugovor o raspolaganju otokom u razdoblju od 30 godina", kaže Ante Lušić koji želi na Smokvici razvijati elitni turizam.
Iako on jest 1995. godine od Ministarstva obrane dobio Smokvicu na 30-godišnje upravljanje bez naknade, svjestan je kako danas nema logike da bilo tko u Hrvatskoj pod takvim uvjetima dobije otok i spreman je na dogovor.
"Mi jednostavno s druge strane nismo imali sugovornika i stalno smo se nalazili pred zidom. Ja samo želim još ovih nekoliko godina upravljati otokom i razvijati turizam i zajedno sa svojim odvjetničkim timom korist ću sva pravna sredstva da u tome i uspijem. Za dogovor sam s državom, ali tražim da mi se prizna sve što sam napravio na Smokvici, a što mi je tijekom postupka legalizacije i potvrđeno kao vlasništvo. Kada sam 1995. godine preuzeo od vojske otok, sve na njemu bilo je devastirano i uništeno i sve što danas vidite na otoku napravljeno je uz mnogo moga truda i novca. Smatram da na otoku trebam biti još sedam godina, koliko mi traje ugovor o najmu, i želim ovdje razvijati elitni turizam u dogovoru s lokalnom samoupravom i državom s kojom sam i dalje spreman pregovarati", zaključuje Ante Lušić.
Eto, "Toda donio a imao je i vremena lex Todi". Tko zna koliko nam je još "lexi-todića pripremio", dok su nama vladali "tri mudraca, koji ne čuju, ne vide i ne govore".