Miro Bulj jedan je od najprepoznatljivijih saborskih zastupnika. Cijela Hrvatska zna da dolazi iz Sinja, sudionik je Domovinskog rata i žestok kritičar aktualne vlasti. Smatra se narodnim tribunom i ulazi u bitku za mjesto predsjednika Republike Hrvatske, a jedan od slogana mu je "Predsjednik iz naroda". Predstavio nam se na drukčiji način. Ispričao nam je svoj zanimljiv životni put, od djetinjstva u Suhaču i mladosti prekinute ratom, do Sabora, gradonačelničke pozicije i predsjedničke kandidature. Naravno, nismo zaobišli aktualne političke teme.
Kakve vas uspomene vežu za djetinjstvo i odrastanje? Čime su se bavili vaši roditelji, koliko ste braće i sestara imali, kako ste provodili vrijeme?
Rođen sam 1972. godine u Sinju. Živjeli smo u selu Suhaču pokraj Sinja, u kojem i dan-danas živim sa svojom obitelji – suprugom Jelenom i trojicom sinova, Nediljkom, Josipom i Franom. Imam dvije sestre, bio sam srednje dijete i jedini sin. Starija Ivana danas je učiteljica, a mlađa Franka vjeroučiteljica. Naš otac Nediljko bio je transportni radnik u tvornici konca Dalmatinka, a majka Zorka domaćica. Bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i povrtlarstvom. Ja sam baš iz radničko-seljačke obitelji. Otac je radio u tvornici, a po završetku radnog vremena išao je raditi "faturete". Često me vodio sa sobom. Gradili smo zidiće, on je bio priučeni zidar. I susjedima i ujacima sam često pomagao, kao dječak prenio sam sve blokove za kuću jer se nije moglo doći kamionom. Držali smo krave i to je za mene bio svakodnevni rad. Čuvanje krava, mužnja i onda sam raznosio mliko. Mater bi me ujutru rano uputila i ja bih prije škole po gradu frezom raznosio mlijeko. Nema zgrade ovdje u okolici u koju nisam nosio mlijeko. Sinj je tad bio drukčiji. Kad bismo išli voditi kravu u veterinara, ja bih pješice s kravom preko grada, preko parka, jer je veterinarski prijevoz bio skup. Gledaju te curice, kasnije je to bilo malo nezgodno. Imali smo četiri-pet krava, ali i voće i povrće, koje smo prodavali na pijaci, u Sinju je zovemo peškarija, i od toga se živjelo. Najčešće sam prodavao ja. Ćaća bi me dovezao frezom na peškariju i ostavio me s voćem, sirom, povrćem. Prodavao sam na tržnici i imam tu životnu školu.
Bavite li se još poljoprivredom?
Sve manje, samo za potrebe svoje obitelji i prijatelja, imam kokoši i vrt, ali nemam vremena i žao mi je zbog toga. Opet ću nabaviti i svinje jer volim raditi u poljoprivredi i žao mi je što uvozimo mlijeko, mliječne proizvode, voće, povrće, koje možemo i sami uzgojiti. Provodim dosta vremena u vrtu. Sad je vrijeme kupusa, kaula...
Kako ste u djetinjstvu provodili ljeta?
Moram reći i to da do 18. godine nisam bio na moru. Odnosno, bio sam dva puta u Kaštelima kod tetke i to je sve. Ljeti, kada su ljudi išli na odmore, mi smo morali raditi. Kukuruz, vinograd, stoka, uvijek se radilo, svi smo morali doprinositi. Osim kod sebe, "freza" sam i drugima, nešto bi mi platili, na selu je bilo tako. Poljoprivreda je vrlo važna i meni je žao što su hrvatska sela sve siromašnija, a imamo izvrsne uvjete za razvoj poljoprivrede.
Gdje ste naučili plivati?
Sve što se tada u mom životu događalo, događalo se u Sinju. Plivati sam naučio u bazenu. Bazen se punio jednom godišnje. Voda bi znala pozelenjeti, a nikad nikome nije bilo ništa. Kad sam imao 5-6 godina i učio plivati, stariji prijatelji su me uhvatili za ruke i noge i bacili u vodu. Poslije, kad sam bio veći, ljeto, vrućina, mater te pošalje čuvati krave, a bazen se otvorio. Vezao bih krave i trkom na bazen. Non-stop sam bio u kupaćima. Jednom prigodom kad sam čuvao krave, zavezao sam ih i trčeći sam došao do bazena koji se tek punio, skočio sam tako vruć od žege u hladnu vodu i uhvatili su me grčevi, nisam mogao sa sobom. Tada sam se počeo gušiti i utapati, a to je primijetio jedan momak od tadašnjih 20-ak godina i spasio mi život. Danas mi je to najbolji prijatelj Neven Vučković Zerdo, koji kad ga pitaju za taj slučaj, u šali uvijek kaže: "Da sam zna na šta će izać, nikad mu ruku ne bi da." Išli smo i na Peruću biciklima.
Inače, bio sam šutljivo dijete, slušao sam druge. Moja pokojna baba Panzinka često je govorila: "Hoće li on ikad progovoriti?" Sve što bi se od mene čulo bilo je "dobar dan" ili "hvaljen Isus" jer ne daj, Bože da ti mater čuje da se nisi javio. I morao si uzeti torbu ako je netko stariji nosi. Ja bih se javio, uzeo torbu i šutio. Puno sam čitao. Zanimala me povijest, o Starčeviću, Radiću, sve što mi je dopalo pod ruke. Ostalo me baš i nije zanimalo. Išao sam u strukovnu srednju školu u Sinju za tekstilnog radnika. Svake nedjelje išao sam u crkvu, bio sam ministrant. Volio sam igrati bilijar, fliper, trenirao sam u Alkara košarku, onda borilačke sportove.
Kako ste se zabavljali, gdje ste izlazili u srednjoj školi?
Kako sam trenirao borilačke sportove, a trebalo je nešto i zaraditi, radio sam kao zaštitar. Jurica Pađen sjetio se toga i u intervjuu ispričao kako sam bio bodyguard njemu i Johnnyju Štuliću kad je Azra nastupala u Sinju. Bilo je dosta rock koncerata, u to vrijeme 1985. zaživio je Dom mladih, tu sam provodio vrijeme. Grad Sinj bio je grad rocka, malo koji bend iz ex Jugoslavije nije bio u Sinju. Bio sam maloljetan, ali sam radio. Volio sam trenirati, a volio sam i izlaziti. Imali smo disko u gradu, počelo se ići i u Split s prijateljima. Možda je sad nostalgično to što ću reći, ali Sinj je bio grad rocka, kafića, Alke, Gospe, pun života. Ali, isto tako, moje djetinjstvo i mladost bio je rad. Zvali su me Poštar jer sam nosio mlijeko. Miro Alebić, danas vrhunski ginekolog, išao je sa mnom u školu, sreo sam ga u Zagrebu pa mi priča da me se sjeća kako bih ja dok je on još spavao, raznosio mlijeko. On je bio vrhunski učenik. I ja sam dobro učio. Bio sam vrlo dobar, a mogao sam i bolje. Priznat ću, bio sam šutljiv, ali živ, bilo je tu manguparija, bilo je svega. Zahvalan sam svojim roditeljima na svemu što sam u životu postigao jer sve je u odgoju. Imam odgovornost u svemu što radim.
Kako vas je zatekao rat? Imali ste 19 godina, jeste li studirali?
Da, namjeravao sam upisati tekstilno-tehnološki fakultet, ali sam prije dobio poziv za odsluženje vojnoga roka početkom lipnja 1990., a vojni rok sam služio u Sloveniji. Odmah po izlasku iz vojske opet nije bilo vremena za fakultet, dobrovoljno se prijavljujem u policiju sredinom lipnja 1991. godine i stajem dobrovoljno u obranu domovine. Zadužio sam oružje, bio sam presretan. Odveli su nas na dva tjedna. Za moje roditelje to nije bilo baš najsretnije. Nije me bilo 15 dana, a nikome nisam rekao di ću. Brinuli su se pa me ćaća tražio na policiji. Onda su mu rekli. Kad sam se vratio, počele su ratne akcije. Materi je bilo teško. Jedini sam sin, ali naboj je u to vrijeme bio jak, kao i osjećaj potrebe da budem tamo gdje sam bio. S druge strane, roditelji su slušali tutnjanje topova iz Vrlike, znali su da sam tamo, teško su to proživljavali, ali shvatili su i prihvatili. Bio sam presretan kad sam zadužio PAP-ovku, znao sam je rastaviti i sastaviti. Kada su počele prve ratne operacije na vrličkom području i u Otišiću, još smo bili u rabatinkama i tenisicama, nismo imali uniforme. Krenule su blokade vojarni, Maljkovo, udar prema Alebića kuli, puno ranjenih, od kojih su neki i preminuli. Onda sam prešao u 126. brigadu, gdje sam obnašao dužnost zapovjednika, bio sam jedan od najmlađih časnika. Bio sam pun emocija, pomalo i brzoplet. Tada je trajao krvavi pir Ratka Mladića tako da sam se svega nagledao, od pada Vrlike naovamo. Brzo morate odrasti. Od 1994. godine bio sam u 4. gardijskoj brigadi. Imam pet godina rata i sudjelovao sam u svim borbenim operacijama, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, te još 13 godina kao djelatni časnik u 4. gardijskoj brigadi. Godine 2007. odlazim iz vojske. Danas smatram da me taj period moje mladosti obilježio. Rat je završio, a meni su bile 23 godine, to je bilo ekspresno sazrijevanje. U ovo doba godine sjećam se svojih poginulih suboraca, mnogih prijatelja, sada su godišnjice i ne volim o tome. Poslije rata sam upisao Pravni fakultet u Splitu, smjer Upravno pravo, ali nisam završio zbog okolnosti u kojima sam bio.
Kako ste upoznali suprugu?
To je bila ljubav na prvi pogled. Ona je sa Zelova, bio sam za vrijeme rata i na tom području. Upoznali smo se u ratno vrijeme, početkom 1993. godine. Ona je živjela u Splitu, ja sam također bio u Splitu i stjecajem okolnosti smo se upoznali. Tada sam bio zapovjednik voda VBR-ova u 126. brigadi, imao sam 22 godine. Eto, u to ratno doba pojavila se ljubav. Na prvu sam se zaljubio. Vjenčali smo se 1996. godine i tada smo dobili najstarijeg sina, Nediljka. Nakon njega došao je 1999. godine Josip i na kraju, 2005., Frano. Kada smo se vjenčali, još sam radio u vojsci i živjeli smo u Splitu. Poslije smo živjeli u Sinju sve dok nisam na Suhaču proširio i obnovio kuću koju je moj ćaća izgradio i tu živim sa svojom suprugom i sinovima.
Vjerojatno ste se u djetinjstvu i mladosti motali i oko Alke, s obzirom na to da ste bili alkarski momak?
Moje babe ćaća, Petar Panza, bio je alkar još 1900. godine. Baba mi je uvijek pričala što znači dobit' alku. A u Bulja je bilo alkarskih momaka. Baba mi je šila kapice i govorila: "Ti ćeš bit' alkarski momak." Imam i sada tu robu koju mi je šila. Ta ljubav prema Alki u meni je uvijek bila, želio sam biti u povorci. Iz godine u godinu nisu me primali, a imao sam veliku želju. Onda sam konačno 1999. godine dao zakletvu i postao alkarski momak. Tada je na Alki izaslanik predsjednika Tuđmana bio general Gotovina. Vodio sam edeka, to je velika čast, ali moje sudjelovanje u Alki je kratka epizoda. Već 2007. godine završena je moja priča u Alki.
Iz Alke su vas izbacili jer niste htjeli sudjelovati kada je Sanader stavljao ploču na Alkarske dvore. Kako je to bilo?
Zabranili su mi sudjelovanje jer se nisam htio obući i na taj način odati počast Sanaderu, koji je postavljao ploču koju je prije postavio Gotovina, a VAD ju je skinuo. Tada sam se prvi put pojavio u novinama i ostao šokiran, nisam znao da sam izazvao toliku pozornost medija, iako sam bio djelatni časnik HV-a. Prvo mi je bilo neshvatljivo da se diže uhidbeni nalog za Mirkom Norcem. Bili su prosvjedi, nisam htio potpisati kao djelatni časnik da neću sudjelovati u prosvjedima. Nisam potpisao, bio sam alkarski momak i sudjelovao sam u prosvjedima. Mislim da sam bio u pravu, da je to bilo najgore vrijeme kad smo se dodvoravali Europi. Hrvatske branitelje trebalo je "locirati, uhititi, transferirati, procesuirati". To mi je bilo razočaranje. U ožujku 2007. Sanader je postavljao ploču o početku radova na Alkarskim dvorima, međutim ploču je postavio Gotovina 1999. godine i oni su je skinuli. Vojvodi Ćikari rekao sam da to nije viteški i da se neću obući. Oni su tvrdili da ta ploča ne postoji. Zapovjedili su mi da dođem. Nisam se htio obući, došao sam u civilu i vikao i protestirao. Oko mene su bile službe, odveli su me. Tada su me prvi put zvali novinari.
Moglo bi se reći da se od tada bavite politikom?
Tada za mene kreću turbulentna vremena koja me duboko uvlače u politiku. Prije toga bio sam u vojsci, a još prije bio sam među osnivačima HDZ-a. Velik utjecaj na mene imao je moj ujak, Marko Vrančić, on je bio politički proganjan i zatvaran. Sjećam se kad je milicija dolazila po njega, vodili su ga u Split, u zatvor na Katalinića brig. Koji su to stresovi bili za mater kad joj je ujna dolazila reći. Sjećam se, moj ujac je početkom 90-ih došao u odijelu i kravati sa šahovnicom. Pitamo ga gdje će, ide u Zagreb, imaju neki skup, kod Tuđmana. On to priča, a ujna mu govori: "Triba radit, sadit krumpire", on kaže: "Šta će mi kumpiri kad nema države." On je donio pristupnice za HDZ i ja sam odmah ušao, lijepio plakate. Tada je HDZ bio drukčiji. Prvo je u Sinju osnovan HDS, Marko Veselica je imao velik utjecaj na nas Sinjane. Upoznao sam ga kod svog ujaka Vrančića, a ujac se odlučio za HDZ i ja sam bio uz njega. Kad je bio atentat u Benkovcu na Tuđmana, on je trebao doći u Sinj, sjećam se sastanka u večernjim satima, organizirali smo veliki skup. Ujac je radio oko bine, ja sam mu pomagao, išao sam s njim kod političkih zatvorenika, nosio je pristupnice. U Sinju je bio najveći skup. Tada sam prvi put vidio Tuđmana. Do tada je on za mene bio nepoznanica.
POVEZANI ČLANCI:
Kada ste izašli iz HDZ-a?
To moje članstvo jednostavno se rasplinulo. Nikad nisam bio na listama, nisam bio aktivan, osim u početku. Kada je počeo rat, nije me bilo briga ni za kakve stranke. Bio sam vojnik i samo mi je bio interes osloboditi Hrvatsku. Vidim, poslije su neki ušli u HDZ, kao Plenković, a ja sam zaboravio da sam bio u njemu. Protiv HDZ-a sam još od vremena Sanadera, koji je bio najveća prevara, on i Mesić progonili su hrvatske branitelje. Kada postanem predsjednik, prvi potez bit će mi vraćanje generalskog čina heroju Domovinskog rata Mirku Norcu.
Izbacili su vas iz Alke, umirovili ste se, što ste radili?
Tada je počeo taj neki moj aktivizam. Ljudi su mi sami dolazili. Dalmatinka je propadala, dođe mi rodica, kaže da ne dobiva plaću. Zvali su me radnici Autoprijevoza zbog svojih problema, drugi isto. Ja sam se za njih zalagao. Sjećam se, prvo priopćenje radnika Dalmatinke napisano je u mojoj kući. To je stvarno bio građanski aktivizam, nisam bio za liste. Ukazivao sam na problem odlaganja otpada, ilegalne repetitore, troske koju su htjeli dovoziti iz Dugog Rata... Aktivirao sam se za poboljšanje zdravstvenih usluga u Sinju, a oni su gasili sinjsko rodilište, sve me tjeralo na aktivizam.
Logično je bilo i politički se angažirati?
Prvi put kad sam se angažirao u politici, u Mjesnom odboru Suhač, to je bilo na nagovor mog susjeda Bore Bulja i Petra Ćurkovića. Pobijedio sam HDZ, to je bilo veliko iznenađenje. Četiri puta biran sam za predsjednika MO, a od toga sam dva puta bio saborski zastupnik. Ne znam nijednog drugog saborskog zastupnika koji je i predsjednik svog Mjesnog odbora u kojem živi 500 ljudi. Osnovao sam nezavisnu listu, postao predsjednik Mjesnog odbora prvi put 2007. godine, tada sam izašao iz vojske. Poslije sam ušao u Gradsko vijeće. Nisam htio ni s kim koalirati, s jedne strane bilo je četiri vijećnika, s druge četiri i ja. Godine 2015. zvali su me da nosim listu Živog zida za Sabor, ali nisam htio, mislio sam što ću ja gore. Ali kada su došli Ivan Kovačić i Nikola Grmoja, nagovorili su me. Kada sam prvi put prošao u Sabor, nisam mogao vjerovati. Prvo sam se išao pomoliti Gospi. Čak sam im rekao da neću, neka ide netko drugi, da ja nisam za to. Mislio sam da nisam školovan, a sad kad vidim te akademski obrazovane, što su napravili od države, drago mi je da sam tu, da ima netko tko je iz naroda i tko će zastupati interese naroda. Ja sam jedan od tisuću građana kakvih je puna Hrvatska. Moj je politički put bio od aktivista, nezavisnog vijećnika, saborskog zastupnika koji je biran četiri puta do gradonačelnika Sinja. Jedino nisam uspio u kandidaturi za župana, ali bio sam s Bobanom u drugom krugu, što je isto bilo iznenađenje. Zalagao sam se za ukidanje županija.
Koji politički događaj smatrate jednim od svojih značajnijih dostignuća?
Jedna je Vlada pala zbog slučaja konzultantica i Ine, a ja sam bio pokretač te priče koja je bila rastakanje nacionalnih interesa pod krinkom domoljublja. Cijela država uvodi koronamjere, ja u Sinju ne uvodim, naslovnice medija vrište kako će korona buknuti u Sinju, na Thompsonovu koncertu. Nama se zabranjuje ono što se na drugim mjestima dopušta. Unatoč nevjerojatnim pritiscima i prozivanjima, nisam popustio. Ministar Beroš se grlio s estradnim zvijezdama, a nama su uskraćivane ljudske slobode. Ja danas plaćam kazne, mene proganjaju, a ja sam autentičan pučki pravobranitelj.
Kako se vaš politički angažman i život na relaciji Sinj – Zagreb odražava na vašu obitelj?
Treba ponekad znati reći: "Oprosti" jer ja sam non-stop na putu. Evo, prošli tjedan bio sam u Vukovaru, Borovu, pa u Saboru i kad sam se vratio, dočekao me posao u Gradu Sinju. Vrlo malo sam kući. Ili si u poslu ili nisi, ja sam skroz posvećen svemu ovome. Imam volju, želju i odgovornost. Kada ih ne budem imao, otići ću.
Idu li vam djeca još u školu?
Stariji sin Neno završio je odnose s javnošću i radi, najmlađi još ide u srednju školu, ali i on radi u stolariji, a srednji studira povijest.
Učite li i vi njih da rade na zemlji kao što je vas vaš otac? Imate li krava za čuvanje?
Imali smo i krave i koze, ali nemamo ih više. Bez obzira na to što je Suhač danas sastavni dio grada, ipak se tu još seoski živi. Ali danas je drukčije. Rasvjeta, put, asfalt je do svake kuće, osim do moje, sebi ga još nisam napravio. Sjećam se, kad sam išao u školu, makadam je bio do Sinja. Moja sestra Franka bila je mala, sitnije građe, morao sam joj nositi knjige kad je padala kiša i bilo blato. Torba je bila veća od nje.
Koji su razlozi zbog kojih ste se odlučili izaći na predsjedničke izbore?
Prvo, demografsko rasulo. U Sinju je najviše mjera usmjereno u demografiju i prvi put imamo više rođenih nego umrlih. Dajemo izdašnu pomoć za novorođenčad, besplatan vrtić, stipendije... I onda u Sinj dođe Dragan Primorac i priča kako će djeca imati besplatan vrtić, a u Sinju već imaju. Jedan od ključnih razloga uz demografsku propast je i izmjena stanovništva, odnosno nekontrolirani uvoz radne snage bez ikakvih ograničenja. Oni spuštaju cijenu rada i naši se mladi zbog toga iseljavaju. Ovaj sinjski model demografskih mjera primijenio bih u cijeloj Hrvatskoj. U istraživanju koje je ocjenjivalo korištenje proračunskih sredstava za kvalitetu življenja Grad Sinj je prvi. Sinj ima najniži porez u državi, a prvi put ima više rođenih nego umrlih. Imamo izvrsne rezultate. Najveći gospodarski rast je u Sinju unatoč porezu koji je niži nego tamo gdje su na vlasti salonski ljevičari, kao Tomašević. Moj slogan je "Na braniku Hrvatske". Na braniku sam bio cijeli Domovinski rat, kada je Domovinski rat obezvrjeđivan, kada su bili progoni generala, kada su bile koronamjere, uvijek sam bio na braniku domovine, na pravoj strani. Drugi slogan mi je "Predsjednik iz naroda". Ja nisam iz zrinjevačkih inkubatora, iz "kroasan bojne", meni nisu Mate Granić i Budimir Lončar rekli: "Ti ćeš, Zorane biti tu; Andrej, ti tu, Jandroković tu, a Kolinda, ti ćeš tu." Taj borbeni duh budi se u meni kad ih sve vidim. Mene su pokušali zaustaviti na sve moguće načine, preko medija, sudskim tužbama. Imam mnogobrojne sudske sporove, platio sam oko 60.000 eura kazni za koronamjere. Ali dobio sam Stipu Mesića, koji me tužio jer sam rekao da je izdajnik. Dobio sam i Pavu Vujnovca u prvom stupnju. Svi me tuže.
Što zamjerate Zoranu Milanoviću?
Rugao mi se kad sam zagovarao seoske straže. Oko Mustača i Petrača naš je stav suprotan, oko HOS-ovih ploča isto. Za mene je HOS-ov pozdrav "Za dom spremni" legitiman. Uvažavam Milanovićevu borbu za Hrvate u BiH, ali i tu je on bio na pola koraka. Jedno je govorio kod nas, a kad je došao na summit, nije blokirao Finsku i Švedsku. Pa budi, Zorane, lola, kad si rekao. Ja sam protiv naše vojske u Ukrajini, kao i u Afganistanu i bilo gdje drugdje na svijetu, a on ih na misije ispraća. Najviše me je razočarao kada je najavio da ide na izbore za premijera, a nije dao ostavku na mjesto predsjednika. Mobilizirao je HDZ-ovo biračko tijelo, to je jedino što je napravio jer njegova je opcija izgubila, a on nije. Ja sam za vojsku na granicama, Milanović nije.
POVEZANI ČLANCI:
Što mislite o Primorcu kao protukandidatu?
On je tu poslan, tu je pro forma. Očito Plenkoviću odgovara da na Pantovčaku bude Milanović. Njih dvojica hrane jedan drugoga. I Plenkoviću i Milanoviću paše međusobni sukob. Zoran Milanović je istinski kandidat Andreja Plenkovića, oni postoje jedan zbog drugoga.
Marija Selak Raspudić?
Marija je legitiman protukandidat, ne smatram je izravnom konkurencijom, različiti smo. Ja sam protiv toga da se naša vojska na bilo koji način uključuje u rat u Ukrajini. Ona ne misli tako. Mi smo jedina članica NATO-a koja je napadnuta dronom, a nemamo nikakvo izvješće. Ne smijemo biti meta. Moramo biti za mir. Bio sam profesionalni vojnik, osjetio sam što znači rat i snažno sam protiv rata.
Je li Trump na čelu SAD-a za Hrvatsku dobar ili loš izbor?
Dobar, on želi sigurne granice. Schengen je mrtav, svijet ključa, sigurne granice danas su jako bitne svima. Imamo iste stavove kao Trump i prema rodnoj ideologiji. Ma sad smo svi u Hrvatskoj za Trumpa, a i u Europi, kada slušam ove HDZ-ove europarlamentarce. Nitko nikad nije ni bio za Bidena, ha-ha-ha. Mene neki uspoređuju s Trumpom. Dobio sam ovu Trumpovu kapu. Što će me uspoređivati, nemam ni ljubavnica ni para koliko ih on ima!
Obeshrabruje li vas što vam ankete ne daju šansu za drugi krug?
Da gledam ankete, nikad se ni za što ne bih kandidirao. Ali, ako baš hoćete, na zadnjim anketama imam najveći rast od svih ostalih kandidata. Mene se uvijek obezvrjeđuje. Očekujem sučeljavanje sa svim protukandidatima, vjerujem da će ljudi prepoznati da sam njihov istinski predstavnik. Obići ću Hrvatsku, a obići ću i Hrvate u inozemstvu. Otići ću i u Srbiju, među Hrvate.
Ne bojite se da će vas Vučić uhititi?
Zašto? Moji suborci i ja nismo bili agresori na Srbiju, mi smo branili hrvatski narod u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Ako smo kod Vučića, moram pitati Plenkovića kakav to premijer saziva summit o Ukrajini i zove Vučića. Vučić će riješiti probleme u Ukrajini? Dakle, otići ću svagdje gdje ima naših građana, ja sam autentičan čovjek, kod mene nema šminke ni PR-a. Moja kampanja bit će financijski mizerna. Imam kombi i to je to. Na društvenim sam mrežama, imam kolege iz Mosta i narod iza sebe. Imam jasne stavove, poznajem probleme naroda i njegov sam glas.
VIDEO Miro Bulj najavio predsjedničku kandidaturu
A sacuvaj nas boze i vraze od doticnog kandidata. Koja teska sirovina kao sta je i sadasnji na Pantovcaku.