Udruga S-PAS izvijestila je da je sinoć u Osijeku uginuo pas Zen kojemu je srce stalo zbog petardi koje su se pucale tijekom slavlja Nove godine.
O smrti Zena izvijestili su na Facebook stranici Udruge.
- Ne mogu vjerovati da je ovo prvi post koji stavljamo u novoj godini. Tko god da je jesi tvoje gruvanje, pucanje, bolesno bacanje petardi satima prije i poslije ponoći odnijele su jedan život. Počelo je s drhtanjem i kočenjem, trešnjom, a završilo zastojem srca kod veterinara. Hvala osječkim veterinarima što su pokušali vratiti ga u život. Slomljeni smo, zbog je... pucnjave, zbog malo bolesne zabave, smrtno ste oduzeli jedan život. Za koji znamo. Tko zna koliko je vani uginulo samo u strahu. Jučer smo ga oglasili, toliko tužan život, tekst sam pisala drhteći sa knedlom u grlu, a danas vam pišem da ga nema. Kakvi smo ljudi postali? - objavili su danas na Facebooku.
Jučer su pak objavili da Zen traži novog vlasnika jer ga je stari napustio. Novi dom, nažalost, nije dočekao.
Mate Mijić u sridu: “ Imamo psa. Lunu. Volimo ju. Budući da ju ne držimo za hranu ili rad, smatramo ju članicom obitelji. Inače ju ne bismo imali. Ali ona nije ljudska članica obitelji, nego životinjska. Nije čovjek, životinja je. Ugodimo joj kad god možemo, ali potrebe ljudi na prvome su mjestu. Ne pucamo vatromet. Ne pucamo petarde. Nismo jedni od onih koji se raduju na takav način. Ali nismo ni sami na svijetu i razumijemo da ima ljudi koji na takav način slave. Koji put mi kao ljudi moramo istrpjeti druge ljude pa stoga ne vidim kako bi to točno potrebe našeg psa bile iznad potreba drugih ljudi. Psu smeta vatromet. U redu, razumijem. Ali mu, vrlo vjerojatno, smeta i živjeti u neboderu u 40 kvadrata pa se rijetko tko preselio na seosko imanje da bi psu bilo ugodnije. Psu smeta buka gradskih prometnica, ali nisam čuo da je netko zbog toga otišao živjeti u Liku ili Gorski kotar. Jer tako bi žrtvovali vlastiti komfor i vlastite potrebe. Puno je lakše drugima zabranjivati i ograničavati ispunjenje nekih njihovih potreba. I tu dolazimo do suštine ove priče. Ljudi su se međusobno udaljili i tu prazninu koja je nastala supstituiraju humanizacijom životinja. Od životinje je lakše dobiti emocionalnu zadovoljštinu i sam je odnos s njome puno manje kompleksan. Ljudi su teški, komplicirani, naporni i svakakvi - ali su ljudi i trebaju nam da bismo mogli voditi ispunjene živote kao članovi šire ljudske zajednice…”