Paul Mason, urednik ekonomije na britanskoj televiziji Channel 4 News, u svojoj novoj knjizi “Postkapitalizam, vodič za našu budućnost”, koja je upravo izašla u Hrvatskoj u izdanju Fokus komunikacija, uz pregled ekonomske povijesti i marksističke misli izvanredno objašnjava ono što se upravo događa: informatička revolucija i automatizacija proizvodnje koja iz temelja mijenja ekonomiju pa od ekonomije oskudice prelazimo u ekonomiju obilja, nakon trgovačkog pa industrijskog, prešli smo u informacijski kapitalizam.
U toj ekonomiji mnogo toga je besplatno, informacije na internetu, glazba i filmovi koji se skidaju, softver za različite potrebe, a puno je i ljudi koji svoje znanje besplatno dijele, od aktivista na Wikipediji do bezbroj različitih stručnjaka ili sportskih trenera čije su lekcije dostupne svima. Međutim, to ne znači da će svi živjeti u obilju jer moguća su dva scenarija. Prema prvom, zapadni lideri počinju oponašati Putina i Xi Jinpinga i na Zapad dovode vladavinu oligarha, u kojoj je demokracija srozana, a većina radi na određeno ili samo povremeno za sitan novac, kao tzv. prekarni radnici. Prema drugom scenariju, općeobrazovani pojedinac povezan s drugima u mreže koje omogućava internet razvija različite vrste komuna i povezivanja koje omogućuju da se iz grabežljive ekonomije krene u ekonomiju dijeljenja. Zvuči utopistički? Naravno, ali Mason piše kako su svi koji su uspjeli promijeniti svijet zapravo bili utopisti.
Kakvu biste dijagnozu aktualnog ekonomskog stanja u svijetu dali?
Upravo se odvija drugo usporavanje nakon kojeg slijedi financijska kriza. Razlog usporavanju kombinacija je mjera štednje, mjera centralnih banaka koje samo tiskaju novac te velikih dugova koji zaustavljaju rast. Osim toga, Kina više ne raste, kao ni takozvana nova tržišta. Ulazimo u situaciju u kojoj postoji opasnost od drugog financijskog kraha. U financijskim krugovima uvjereni su da će drugi slom potpuno izbrisati štednju ljudi na Zapadu i u Kini.
Izbrisati štednju?
Tako je. Jer štediše zapravo financiraju vladine dugove kroz tzv. bailout mehanizme, a vlade više nemaju novca. U knjizi sam o tome pisao.
Kako ljudi žive u aktualnoj situaciji?
To ovisi o tome jesu li mjere štednje na djelu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, odnosno u Britaniji i Americi gledamo kako se stvaraju radna mjesta prilično malo plaćena i nesigurna. U Kini se zbog usporavanja ekonomije događa rekordan broj štrajkova i prosvjeda. U Europi probleme imaju Grčka, Italija, Španjolska. Brazil je u pravoj nevolji. Oporavak se događa tako što se tiska novac i dugovi rastu. Sad su ukupni dugovi u svijetu sedam trilijuna dolara. Sve se to odražava na život ljudi. Ako makroekonomska situacija nije održiva, rezultat neće biti dobar.
U Hrvatskoj smo prošli tešku školu, ljudi su kreditima financirali ne samo preskupe stanove i automobile nego i svakodnevnu potrošnju. Je li to glavna osobina kapitalizma u svijetu?
To sam opisao u knjizi. To je financijalizacija u kojoj se ne dižu plaće, one ostaju iste, a kreditima se financira povećana potrošnja. Tu je računica jednostavna, nema rasta ni povećane potrošnje ako ne rastu plaće, a iz stagnirajućih plaća nije moguće niti otplaćivati kredite. Mnogi ekonomisti u istočnoj Europi upozoravaju na stari problem, a to je da su globalne kamate postale negativne pa, ako samo držite kapital, to znači da se vaš novac smanjuje. To se već događa u Kini, počelo je i u Europi i Americi. U toj situaciji gotovo je neizbježan novi financijski udar. Taj ciklus financijskog nadimanja pa sažimanja, tzv. boom-bust, u centru je puno važnijeg problema. Jer, čak ni dinamične nove ekonomije ne proizvode dovoljno vrijednosti da održe razinu duga. To je kao logička vježba. Dug mora nestati, on mora biti otpisan. Bit će otpisan na kompetitivni, neprijateljski način.
Na neprijateljski način?
Da, taj otpis bit će na račun nekoga tko o tome neće odlučivati. Novac se može uzeti od starijih ljudi pa je to neprijateljstvo između generacija. Ili može varirati vrijednost američkog dolara, što će biti plaćeno u Kini.
Ako ništa ne učinimo danas, što će se dogoditi do 2050.? U knjizi najavljujete kataklizmu, ponavljanje krize iz 1930., s vlastima iz redova ekstremne ljevice ili desnice, sa sukobima među državama jer će troškove pokušati prebaciti jedna drugoj. Tu su i klimatske promjene, rast stanovništva i njegovo starenje.
Ako ništa ne učinimo, prolazit ćemo kroz puno ciklusa boom-busta, nadimanja i sažimanja, a svaki ciklus razorit će sve jače državu blagostanja, mirovinske sustave, ušteđevinu ljudi. Mislim da ne možemo to izbjeći ako ne napravimo velike promjene u regulaciji kapitalizma. Ako ništa ne učinimo, čeka nas ekonomska stagnacija jer dugovi su preveliki, a kamate su ispod nule i ništa se ne može učiniti ni tiskanjem novca. Možda ćemo vidjeti, kao konačni pokušaj da sustav nastavi funkcionirati, ono što zovemo helikopterski novac, u kojem bi svatko dobio 10 tisuća eura kako bi se sustav spasio. Glavni je problem niska produktivnost, čak i unatoč našoj tehnološkoj revoluciji. Sve što činimo jest to da stvaramo sve više i više niskoproduktivnih loše plaćenih poslova, dok je proizvodnja sve više automatizirana.
U Njemačkoj su ponudili kredite bez kamata i bez troškova.
To se događa jer su efektivne kamatne stope već negativne. Sad smo daleko od kapitalizma koji ima svoju prirodnu dinamiku. Da, imamo oporavak, ali problem je u tome što tiskanje novca više nije održivo rješenje. Trebamo radikalne promjene.
Pišete kako je sve više besplatnih stvari. Jedna od prvih djelatnosti na udaru upravo je izdavaštvo, novinstvo. Danas ne znamo kako će novinarstvo preživjeti jer se sve veći dio novinarskog rada nudi besplatno.
Kapitalizam će se prilagoditi. Proizvest će nove proizvode više vrijednosti, novu potrošnju. Što se događa, pokazuje glazba. Potrebno je 1,1 milijun izvedbi jedne pjesme da se zaradi minimalna plaća. Međutim, problem je u tome što se ne može proizvesti dovoljno novih proizvoda i što neće biti dovoljno plaća da se zamijeni automatizirana proizvodnja. Ne možete samo sjediti i ništa ne učiniti, zato se uvode eksperimenti s općim osnovnim dohotkom za sve. Zemlje koje sebi to ne mogu priuštiti razmišljaju kako odijeliti rad od plaća.
Odvajanje rada od plaća vrlo je zanimljiva ideja. Ilustrirali ste je primjerom Wikipedije na kojoj stalno besplatno radi 27 tisuća ljudi te predložili da bi države trebale postati wikidržave. Što su wikidržave?
Države bi trebale reći: naš je posao da stvaramo netržišnu ekonomiju, radna mjesta u ekonomiji s besplatnim sektorima, kao što je Wikipedija. Elemenata već ima, to je jeftino ili socijalno stanovanje i drugo, gdje stanarima nije nužna velika plaća. Država bi mogla poticati dinamični kolaborativni sektor, mješavinu tržišne i netržišne ekonomije, suradnje, neprofitne proizvodnje, radničkih kooperacija. Ako to učinimo, bit ćemo na dobitku, moći ćemo preživjeti umjesto da se jednostavno oslonimo samo na tržište. I u povijesti su države često intervenirale kako bi potakle rast
Tvrdite da je glavni poticaj tehnološkim skokovima u povijesti bio prosvjed radnika, otpor rezanju plaća. Radnička klasa više nije subjekt promjena, a vi uvodite novi subjekt, općeobrazovano i povezano ljudsko biće. Dakle, što bi ljudi sada trebali učiniti?
Ljudi čiji život ovisi o vezi s tehnologijom, u interakciji s tehnologijom stvaraju svoj životni stil, svoje prioritete. Mreže su omogućile da se pokreti kao što je Occupy Wall Street ili Indignadosi efikasno organiziraju. Tisuće ljudi su se u Britaniji okupljale pred bankama, Starbucksom i drugima i tražile da plate porez koji su izbjegli platiti različitim operacijama. Ljudi su rekli “platite porez” i to je imalo utjecaja. Uprave kompanija donijele su odluke, ministri su pozdravili te odluke. Akcija tih ljudi napravila je značajnu promjenu. Ljevičarima kažem: mislite dalje od radničke klase, mislite o umreženom pojedincu, on je novi povijesni subjekt.
Je li rješenje univerzalni osnovni dohodak za svakoga? To je samo početak. Mora se suzbiti špekulativno financiranje, doslovno se mora suzbiti jer je to destruktivna sila, to je u ekonomskom smislu oružje masovnog uništenja. Mora se preuzeti kontrola nad središnjim bankama jer bez kontrole središnje će banke uvijek slijediti interes kapitala, a ne ljudi.
To je danas političko pitanje u Hrvatskoj jer dio nove Vlade pokušava preuzeti kontrolu nad središnjom bankom pa im se prigovara da je to protivno demokratskim principima. Nisam poklonik politike Viktora Orbana, ali činjenica je da je najjača agencija u modernoj ekonomiji središnja banka. Ideja je da se neovisnost središnje banke izjednačava s demokracijom. Ja kažem da je to krivo. Demokratski bi bilo da se moć središnje banke iskoristi da se vodi monetarna politika u korist ljudi. Doduše, moguće je i da se središnje banke iskoriste na nacionalistički način, tako da se vaš problem prebaci na nekog drugog. To čini kineska središnja banka, svoj problem prebacuje na druge. To je ključni problem i Europske unije jer poslovi koji nestaju u Grčkoj stvaraju se u Americi, to je zaista upravo tako jednostavno.
Imamo li upravo u Americi izbor o kojem govorite u knjizi između dva pravca u budućnosti, jednog sa širenjem prekarnog rada i drugog prema novim oblicima ekonomije, izbor između Trumpa i Sandersa?
Da, oni to utjelovljuju. Trump je noćna mora, a Sanders govori o ekonomskim politikama 20. stoljeća, koje su prevladane. No, u konačnici Sanders želi suzbiti moć financija i velikog biznisa, a to želim i ja. U tom smislu moja je knjiga dio općeg pokreta stvaranja pravih državnih ekonomskih odluka. Kapital kaže da je to je nemoguće, ne možete preuzeti kontrolu nad svojom središnjom bankom, ali možete.
Iznenađujuće se stvari događaju, spominjali ste Wikipediju, besplatne informacije i još štošta besplatnog. To mijenja svijet, a vi kažete da bismo iz predatorske, grabežljive ekonomije trebali prijeći u ekonomiju dijeljenja. To je neka vrsta utopije, mi smo u Hrvatskoj preživjeli jednu takvu utopiju.
S terminom ekonomije dijeljenja treba biti oprezan jer ga koriste neke nove kompanije koje su u biti predatorske. Primjer je Uber, koji zapravo samo želi sniziti plaće vozača. Za one vaše čitatelje koji se sjećaju kako je bilo kad je tržište u Hrvatskoj bilo kontrolirano, sjetit će se da su marksisti mrzili utopijski socijalizam. Danas su informacije bitan dio proizvodnje i mogu se unedogled kopirati, a proizvodi mogu biti jeftini ili besplatni. To otvara mogućnost tehnološkog obilja. U toj situaciji utopijski socijalizam postaje moguć, o tome govori moja knjiga. Da počnemo s malim zajednicama, s kooperacijama – marksisti su mrzili kooperacije, bili su za velike tvornice.
Danas su s jedne strane mreže pojedinaca, a sa suprotne vladajuća hijerarhija.
Glavni je problem tu hoće li ljudi koji su umreženi vidjeti što se događa, kao što su to vidjeli u Ukrajini, jer pitanje njihovih ušteđevina također je važno. Zato moramo obuzdati moć države. Sad postoji pretjerano povjerenje u globalne elite, pretjerano povjerenje u vojnu intervenciju na Bliskom istoku, pretjerano povjerenje u sposobnosti središnjih banaka.
Koristite primjer Shakespearea, navodite da njegovi komadi zapravo pokazuju kolaps feudalizma i rađanje kapitalizma. S druge strane, danas nas filmaši plaše propašću svijeta, hororima i zombijima. Trebamo li ozbiljno razmisliti što nam oni danas govore?
Filozof Fredric Jameson kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Sve su to distopije, kao što je Mad Max. Milijuni ljudi to gledaju i misle da nije moguće zamisliti bolju budućnost, nego samo goru od sadašnjosti. Mislim da bismo ipak mogli zamisliti nešto kao što su Zvjezdane staze, to je neka vrsta tehnološke utopije, vlada obilje i nema klasa.
Vaša knjiga zapravo govori o onome što se već događa, o čemu etablirani ekonomisti ne govore. Jeste li popularni?
Knjiga je popularna u Britaniji u Laburističkoj stranci koja je otišla ulijevo te među ljudima koji se bave tehnologijom, koji razumiju snagu nove tehnologije.
>>Pola milijuna ljudi ima 56.000 kuna štednje, 150.000 - milijun
>>2,7 milijuna Hrvata na računima ima manje od 10 tisuća kuna
