- Bio sam zaljubljen u Modesty i najbolji prijatelj s Willliejem Garvinom – objašnjavao je O'Donnell vezu sa svojim slavnim junacima, jedinstvenim kreacijama koje su u šezdesetima osvojile medijsku scenu zakrčenu serijalom o Jamesu Bondu, "Osvetnicima" i drugim akcijskim junacima britanskih "ludih šezdesetih".
Modesty je prvo zaživjela kao dnevni strip u suradnji s genijalnim crtačem Jimom Holdawayem u London Evening Standardu 1963., da bi njezine pustolovine O'Donnell kasnije opisao i u 13 knjiga romana i pripovijedaka; u zadnjoj priči "The Cobra Trap" objavljenoj 1996. u istoimenoj zbirci, Modesty u bezizlaznoj situaciji u Latinskoj Americi ostaje braniti odstupnicu Willieju Garvinu želeći poginuti, jer boluje od neizlječivog raka; Willie teška srca ostavlja svoju "princezu", da bi i on malo kasnije naletio na nagaznu minu i poginuo.
Time je autor završio životni put te iznimne junakinje za koju ga je inspirirala jedna djevojčica koju je upoznao dok je tijekom Drugoga svjetskog rata služio kao radist u britanskoj vojsci u današnjem Iranu. Modesty je Balkanka, najvjerojatnije Srpkinja ili Hrvatica, koja se svog djetinjstva u ratu ne sjeća i nađe se 1946. u izbjegličkom logoru u Kalirosu u Grčkoj. Tamo od nasilnika spašava jednog starog profesora, kojem postaje pratilja i učenica i od njega dobiva ime, da bi nakon njegove smrti u Maroku postala krupje u kasinu i preuzela bandu "Mreža" od koje čini najučinkovitiju kriminalnu organizaciju Mediterana.
U Sajgonu otkupljuje iz zatvora londonskog probisvijeta i bivšeg legionara Willieja Garwina, sjajnog bacača noževa, koji joj postaje desna ruka u "Mreži", organizaciji koja se bavi pljačkama, kockom, krivotvorinama, prijevarama i iznudama, a policija im "gleda kroz prste" zbog borbe "Mreže" protiv trgovine drogom i bijelim robljem, dviju stvari koje su Modesty zbog njezina djetinjstva najodurnije.
Nakon što zaradi dovoljno za lagodan život, Modesty raspušta "Mrežu" i seli se u London, ali tamo nju i Willieja iz mirovine izvlači šef obavještajne službe sir Gerald Tarrant, koristeći njihova brojna umijeća i sklonost adrenalinu da ih vrbuje za neslužbene ali silno učinkovite agente. Kao strip-junaci, Modesty i Willie bili su revolucionarni ne samo zbog vrlo uvjerljive do tančina opisane akcije, već i zbog psihološke istančanosti radnje; umjesto dotad uobičajenih stripovskih aseksualnih "vječitih zaručnika", Modesty i Willie su suradnici koje spaja iznimno prijateljstvo bez seksa, ali ona ima svoje dečke i on svoje djevojke što je jasno prikazano.
Inače, Modestynu seksualnost O'Donnell je u romanima često koristio za zaplete: ona je "Mrežu" vodila kao "ledena kraljica", ne dopuštajući nijednom muškarcu (osim vjernog doglavnika Garwina) da joj se približi, jer je bila frigidna; to je posljedica silovanja koje je preživjela kao izbjeglica u djetinjstvu. Svoj emocionalni problem riješila je na način tipičan za Modesty Blaise: jednostavno, profesionalno, promišljeno i učinkovito. Raspuštajući "Mrežu" je jednom od svojih najboljih operativaca za gospodarsku špijunažu, vrhunskom žigolu Dannyju Chavasseu koji je iz svake žene znao izvući tajne, uz otpreminu zadala i posljednji zadatak: samu sebe. Na dvotjednom odmoru Danny je svoju bivšu šeficu naučio voljeti, a to mu Modesty i Willie nisu zaboravili, što je O'Donnell opet iskoristio za sjajnu akcijsku priču u romanu "Last Day in Limbo". Kad su Chavassea oteli skupa s brojnim bogatašima, lažirajući pogibiju, i odveli u roblje u srednjeameričkoj džungli na plantaži umno poremećene diktatorice, Modesty je to slučajno doznala našavši kod jednog ganstera skupocjeni sat s posvetom koji mu je darovala iz zahvalnosti. Da bi ga oslobodili, Modesty se i sama podmetnula za takvu otmicu i završila na plantaži da bi ga pronašla, a Willie je učinio nemoguće i deset dana krčio put kroz neprohodnu džunglu da bi došao do plantaže i spasio Modesty i Dannyja.
Sedam su godina pustolovine Modesty i Willieja, smišljane briljantnim O'Donnellovim umom i crtane isto tako briljantnom rukom rukom Jima Holdawaya, osvajale čitatelje. Nažalost ne i gledatelje, jer je ekranizacija stripa iz 1966. s Monicom Vitti u režiji Josepha Louseya bila prava travestija (O'Donnell je napisao izvrstan scenarij, ali je iz njega u filmu ostala jedna jedina rečenica), a ni s kasnijim pokušajima nije bilo više sreće. "Prava" Modesty Blaise davna je želja Quentina Tarantina, koji je jednu od O'Donnellovih knjiga stavio u ruke Johnu Travolti u "Paklenom šundu". Inače, O'Donnell je u šezdesetima za Modesty i Willieja htio Julie Christie i Michaela Cainea, a u devedesetima bi se zadovoljio s Catherine Zeta-Jones i Russellom Croweom.
"Prava" Modesty Blaise je, inače, za poznavatelje stripa samo ona do 1970. Kad je Jim Holdaway prerano preminuo od infarkta u 40. godini tijekom crtanja epizode "The War-lords of the Phoenix", crtanje stripa nastavio je Španjolac Enrique Badia Romero, čiji je grubi i prizemni crtež bolno odudarao od Holdawayeve suptilnosti. On je izmjenom tankih i debelih crta znao u ograničenom formatu novinske dnevne "pasice" stripa postizati grafičke efekte i vizualnu dinamiku za kakve su drugim crtačima potrebne cijele velike površine crnog i bijelog. Romero je strip crtao osam godina, privremeno ga prepustio Holdawayevu učeniku Johnu Burnsu, vratio se 1986. i crtao strip do kraja izlaženja u travnju 2001.
Prvi roman o Modesty O'Donnell je objavio 1965.; bila je to romanizacija njegova izmaskakriranog scenarija, koja je bila toliko uspješna da je uslijedilo još 12 knjiga. Taj sjajni pisac, koji je Modesty smislio kao zreli strip-scenarist jer je prije toga pisao strip-adaptaciju Flemingova Jamesa Bonda i neke epizode popularnog "Gartha", pored neustrašive akcijske junakinje pisao je i televizijske i filmske scenarije, te vrlo uspješne ljubiće pod pseudonimom Madeleine Brent. Kad je ostavio Modesty, njegova izričita želja bila je da nitko drugi ne napiše nove priče o junakinji koju je on smislio i pratio do kraja života. Zadnjih godina bolovao je od Parkinsonove bolesti, od koje je i preminuo u svom domu u Londonu.
Kapa dolje za Modesty Blaise Peter O\'Donnell.