Dok sam pješačio od Meksika do Kanade, spoznao sam sve koristi takvog putovanja. Odlučio sam preslikati to iskustvo na Hrvatsku i pronaći jedan put koji će prolaziti preko cijele domovine.
Tako govori Nikola Horvat, jedan od najuspješnijih hrvatskih planinara, hodača i avanturista, magistar teologije koji je propješačio 2254 kilometara od Iloka do Prevlake. Na iscrpljujućem putovanju nazvanom “Croatian Long Distance Trail” proveo je 104 dana i spojio gotovo sve krajnje točke Hrvatske. Osim Iloka i Prevlake, odnosno krajnjeg istoka i juga, obišao je i krajnji sjever (Sveti Martin na Muri u Međimurskoj županiji) te zapad Hrvatske (Savudrija u Istri). Krenuo je s troje suputnika, a na kraj misije došao sam.
Pratila ih kiša
– Dobrim dijelom puta pratila me kiša, pogotovo na Papuku, Bilogori i Kalniku, sve do Istre. To je ono manje lijepo, ali na kraju se isplati. Je li cijena previsoka? Jedan dan bila mi je previsoka, drugi dan preniska. Ovisi o danu. Vrijeme će pokazati. To je projekt koji sam radio s jako puno ljubavi i strpljenja i pravi plodovi bit će vidljivi tek za 15, 20 godina – ističe Horvat.
Na prvo putovanje pješice po Hrvatskoj krenulo je četvero hodača. Horvat ga je jedini završio. Hodali su po planinama, izbjegavajući asfalt. Putovi su to koji najčešće ne postoje na kartama, pogotovo ne na onim turističkim. Društvo mu je najdulje pravio Amerikanac Matt koji je, iako ima 65 godina, došao s njim do Matulja. Marina je stigla do Žumberka, a četvrti hodač odustao je još prije. Horvat u šali kaže da je na cilj stiglo 25 posto putnika, ali dodaje i da poanta nije u tome.
– Poanta je krenuti pa koliko tko može, koliko je kome užitak. Koliko netko misli da mu putovanje u tom trenutku donosi nekakvu korist i dobrobit. Uopće nije bitno hoćete li propješačiti 100, 200, 500 ili 2254 kilometara. Bitno je smoći hrabrosti, upustiti se u takvo putovanje i dopustiti da vas ono oblikuje, promijeni, da vas bude strah, ali i da vam bude lijepo, možda ružno i hladno kada pada kiša, ali i toplo oko srca kada ga završite i kažete: “Opa, propješačio sam 500 kilometara”. Što god čovjek odluči, dobro je. Koliko god postigne, dobro je! – kaže Nikola Horvat. Kakvi su dojmovi s putovanja? Kada ga se pita što mu je bilo najupečatljivije, Zagrepčanin bez previše premišljanja odgovara – ljudi! Dok je sa svojim suputnicima pješačio ravnom Slavonijom, Međimurjem, Zagorjem, Gorskim kotarom, Istrom, Dalmacijom... ljudi su ih pratili, dočekivali, kuhali im, kupovali hladna pića.
Strah nije loš
– Bilo je doista divnih ljudi. Davali su nam besplatno smještaj ili bi nas samo počastili svojim društvom, što je također bilo jako lijepo. Upoznali smo jako puno dobrih i susretljivih ljudi, doista dragocjeno iskustvo – prisjetio se velike pustolovine.
Primijetio je da u Hrvatskoj nema mnogo životinja, za razliku od Amerike. Na prethodnom velikom putovanju, “Pacific Crest Trailu” 2016., kada je propješačio više od četiri tisuće kilometara od Meksika do Kanade, na svakom je koraku nailazio na životinje – zmije, pume, medvjede, jelene, zečeve... U Hrvatskoj je naišao samo na jednog ili dva vepra te nekoliko srndaća i zečeva.
– Hrvatska je flora i fauna ugrožena. Jako smo puno toga uništili i mislim da je ekologija još jedan aspekt koji je obilježio moje putovanje. Pokušavam na svojim predavanjima upozoriti ljude na to da su hrvatske šume i divljina na izdisaju – ističe Nikola.
Na takvim putovanjima uvijek doživite i malo straha, pogotovo noću. Nikola je na Medvednici spavao u šatoru i noću je znao čuti baukanje srndaća, koje je toliko jezivo da čovjeku unese strah u kosti. Tada se samo treba nekoliko puta glasno izderati da bi neželjeni gosti znali da ste tu.
– Da nema straha, čovjek bi bio nepromišljen, nerazborit i jednostavno bi svuda srljao. Taj strah nije nešto loše, naprotiv, on je dobar, samo ga treba znati kontrolirati. Strah ne smije paralizirati čovjeka – naglašava Nikola Horvat.
Od Iloka do Prevlake Horvat je pješačio od 1. svibnja do 10. kolovoza 2018. Bila je to velika avantura, ali na tome ne misli stati. Već su mu u mislima novi ciljevi, novi pothvati. Kako sam kaže, nije isključeno da se iduće godine zaputi u suprotnom smjeru, od Prevlake do Iloka. Ima još puno posla na tom “trailu”, a aplikaciju koju rade Amerikanci trebat će popunjavati novim podacima. Ono što ga čeka već ove godine novi je odlazak u Ameriku, za početak vjerojatno u Arizonu, u Grand Canyon, a kasnije možda i u Colorado.
– Sve je otvoreno! Još čekam neke ponude, ima vremena za planove...
Super. I sam cesto hodam i znam kakav je to osjecaj kada si negdje izvan "civilizacije" u prirodi, odnosno na slobodi. Ne smeta niti kisa, niti snijeg, a najmanje vrucina. Najteze je kada si na odredistu i znas da trebas na povratak. Imao sam cast da prepjesacim Svicarsku, Francusku i Spanjolsku sve do same obale Atlantika ( 2630 km za 80 dana). Cilj je bio doci do Santiago de Compostela. Dan poslije toga sam produzio dalje kao sto rekoh, do same obale Atlantika, odnosno Kap Finisterre.Dojmovi su fantasticni i ne zaboravni. Sa puno nostalgije sijecam se tog ne zaboravnog puta.