Premijer Andrej Plenković poveo je ovaj tjedan dosad nezabilježenu diplomatsku ofenzivu u kojoj najutjecajnije lidere u Europi pokušava, zapravo, uvjeriti u hrvatsku perspektivu o tome kako treba biti uređena Bosna i Hercegovina. Hoće li u tome uspjeti.
Rezultati se još ne vide, ali nitko od diplomata upućenih u tu temu i ne očekuje da se pojave instant-rezultati, nego je to više proces u kojem Plenković na najvišim razinama u EU pokušava osvijestiti jedan problem kojeg državnici u Europi možda nisu ni svjesni, s očekivanjem da se neki pomaci u razmišljanju i stavovima tih država počnu nazirati kasnije, na razini njihovih ministara vanjskih poslova. No, ovo je diplomatska ofenziva koja svakako zaslužuje dublju analizu. Na kraju krajeva, sve od ulaska Hrvatske u punopravno članstvo u Europskoj uniji, naša je država puno toga što ima reći o BiH pokušavala govoriti kroz EU, tako da hrvatske stavove o BiH pokuša ugraditi u europski stav prema toj zemlji. Dosad, objektivno govoreći, nije u tome bila vrlo uspješna. Ne nužno zbog loše izvedbe, premda ponekad i to, nego i zbog težine samog zadatka.
Neki sitni uspjesi, poput formulacije o decentralizaciji i federalizaciji kao principu kojem treba težiti u BiH, što je na inzistiranje hrvatskih europarlamentaraca bilo ugrađeno u rezolucije Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini od 2014. do danas, predstavljani su, za potrebe domaće javnosti, kao veliki pomaci u stavu EU. Ali to zapravo nisu bili, jer rezolucije EP-a pravno nisu obvezujuće ni za koga, a poruka zapisana u njima bila je možda jasna Hrvatima koji su je pisali, ali otvorena za različite interpretacije svima drugima koji su je čitali. Nikakva djela nisu uslijedila nakon tih riječi o rezolucijama EP-a.
Ništa od ograničene reforme
Hrvatska jest članica EU, ali to ne znači automatski da se hrvatski pogled na BiH preuzima u EU i postaje europski pogled na BiH. Općenito, EU se trudi ne dopustiti da bilateralna pitanja i nacionalni interesi jedne, najnovije države članice EU automatski postanu zajednički nazivnik europske, dakle ne nacionalne (ili multinacionalne) politike.
Razlike između onoga što Hrvatska smatra prioritetnim u BiH i onoga što EU smatra prioritetnim u BiH lome se, u osnovi, na sljedećem. Hrvatska inzistira na pravima konstitutivnih naroda i ispravljanju onoga što vidimo kao neravnopravnost Hrvata u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, a EU inzistira na pravima građana. To se, primjerice, vidjelo u siječnju 2017., kad je jedan predstavnik Europske komisije na sastanku Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta govorio ovako:
– Konstitutivni narodi su pojam uzet iz Daytonskog sporazuma koji je doveo do diskriminacije nekih etničkih zajednica, što smo vidjeli u presudi Sejdić-Finci i još nekim presudama. Ono što treba napraviti jest smanjiti elemente etničke prirode i malo unaprijediti građanski element – poručio je tada George Ziegler, dužnosnik Komisijine Opće uprave za susjedsku politiku i pregovore o proširenju.
Na sličnom je tragu govorio, također prošle godine, i Johannes Hahn, europski povjerenik za pregovore o proširenju i susjedsku politiku.
– Što se tiče referiranja na federalizam i konstitutivne narode, EU nema nadležnost propisivati organizaciju zemlje sve dok zemlja zadovoljava propise EU – poručio je Hahn. A u EU je zabranjena, dodao je, diskriminacija na temelju kriterija kao što je etnička pripadnost. To je bila argumentacija kojom su EU institucije svih ovih godina hrvatskog članstva u Uniji (i hrvatskog argumentiranja ovog problema u BiH) odbacivale mogućnost da otvoreno podrže i pozivaju na promjene izbornog zakona u BiH koje bi stvorile posebnu izbornu jedinicu za (bosansko)hercegovačke Hrvate.
I nakon što je Ustavni sud BiH donio presudu po apelaciji Bože Ljubića, presudu koja kaže da postojeći izborni zakon u BiH krši načelo prema kojem tri jednakopravna konstitutivna naroda imaju pravo legitimno birati svoje predstavnike, svi su bili složni da tu presudu treba implementirati i da izborni zakon treba izmijeniti. Samo što nisu složni oko toga kako implementirati. EU institucije bile su, prije ovih listopadskih izbora, na stavu da treba provesti ciljanu, limitiranu reformu izbornog zakonodavstva koja se odnosi samo na način biranja u Dom naroda Federacije BiH, o čemu presuda Ustavnog suda primarno i govori (iako spominje da se isto načelo treba primijeniti “na svim administrativno-političkim razinama”). HDZ BiH, Hrvatski narodni sabor u BiH i Republika Hrvatska sa svojom diplomacijom bili su pri stavu da reforma izbornog zakonodavstva ne treba biti ograničena samo na Dom naroda, nego obuhvatiti sve, pa i Predsjedništvo BiH.
I tu se stvorio začarani krug u kojem su Hrvati i Bošnjaci u BiH, a šire i Hrvatska i EU, zapravo na suprotnim stranama: prije ovih izbora ostavljali su dojam da se stalno pokušavaju približiti jedni drugima i riješiti problem izborne reforme, no udaljenost između njih stalno je ostajala ista, pa i dok su se kretali.
Jedan visoki dužnosnik EU u Bruxellesu, zadužen za BiH, proljetos nam je u jednom neslužbenom razgovoru argumentirao da je bolje ići na ograničenu reformu koja se tiče samo Doma naroda Federacije jer ako se krene u reformu koja obuhvaća i način izbora Predsjedništva BiH onda će se svi zapetljati, kao što su se zapetljali 2011. i 2012., kad je EU neuspješno posredovao da se postigne dogovor kojim će se implementirati presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci.
Ta presuda tiče se načina izbora Predsjedništva BiH i politički predstavnici u BiH nikako da nađu načina da je implementiraju, pa su u Bruxellesu računali da, ako se sada zbog Hrvata i presude Ustavnog suda BiH otvara ponovo način izbora Predsjedništva, a i dalje je implementacija presude Sejdić-Finci težak zalogaj, onda je to reforma kojoj će ili trebati neizdrživo dugo da bude dogovorena ili neće uopće moći biti dogovorena jer nema političke volje unutar BiH.
– Ograničena reforma izbornog zakona koja se tiče samo Doma naroda FBiH može se implementirati brzo i jednostavno – rekao je tada, u ožujku ove godine, taj sugovornik u Bruxellesu.
No, takav scenarij odbijali su Hrvati u BiH. HDZ BiH otvoreno je poručivao da nema interesa da se rješava samo Dom naroda, a ne Predsjedništvo.
To je zapravo stvorilo situaciju u kojoj svatko može kriviti onog drugog. Hrvati Bošnjake, Bošnjaci Hrvate. Hrvatski političari i diplomati europske, europski hrvatske. Premda, ovo posljednje okrivljavanje puno je nevidljivije, pristojnije, diplomatskije, jer to je EU. Dok je ovo prvo, nažalost, više balkansko nego europsko: kad su zimus u Europsku pučku stranku (EPP) došli Dragan Čović i Bakir Izetbegović, čije su stranke članice iste političke obitelji pučana, predsjednik EPP-a Joseph Daul bio je šokiran tonom i sadržajem razgovora između njih dvojice. Otvoreno su pred Daulom izmjenjivali optužbe i uvrede, rekao nam je kasnije jedan izvor sa tog zatvorenog sastanka.
Pozorno ga slušali
Izborni zakon nije promijenjen, izbori su održani 7. listopada, na njemu je kao Hrvat u Predsjedništvu BiH izabran Željko Komšić i to, očito je, uz podršku bošnjačkih glasova, dakle suprotno glasovima Hrvata kao pripadnika konstitutivnog naroda koji bi trebao imati jednako pravo, kao i ostala dva, na izbor legitimnog političkog predstavnika.
Dogodila se kriza, odmah su narasle tenzije. I premijer Plenković je odlučio, upravo ovaj tjedan, lupiti šakom o stol. Figurativno, jer ipak ni u Elizejskoj palači nije lupao doslovno, a ni za stolom Europskog vijeća u Bruxellesu. No, ipak je, kaže jedan sugovornik koji je pod uvjetom anonimnosti prepričao detalje iz sobe u kojoj se održava summit, podigao glas kad je počeo govoriti u dodijeljenih mu pet minuta na temu BiH. (Pet minuta možda se čini malo, ali treba imati na umu da je vrijeme lidera na summitima vrlo dragocjeno; premijerka Theresa May imala je, primjerice, 15 minuta da govori o Brexitu, i to u najdramatičnijem trenutku kad se čini da su pregovori o izlasku Velike Britanije iz EU zašli u slijepu ulicu).
Podigao je glas, kaže nam izvor sa sastanka, zbog toga što čak i premijerima i predsjednicima na maratonskim summitima zna popustiti pozornost i znaju skrenuti poglede i misli prema svojim mobitelima umjesto da slušaju govornika o temi za koju procijene da im nije najvažnija na pretrpanom dnevnom redu. Plenković je podigao glas i, kažu izvori, svi su ga pozorno slušali.
U raspravu su se potom uključili i mađarski premijer Viktor Orban, bugarski premijer Bojko Borisov, španjolski premijer Pedro Sanchez, koji razumije BiH bolje od mnogih drugih u toj sobi jer je služio ondje kao diplomat u uredu visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Carlosa Westendorpa. Te na kraju i francuski predsjednik Macron.
– Ne bi se Macron javio da nije u Parizu od Plenkovića čuo sve na tu temu što je trebao čuti – rekao nam je jedan hrvatski izvor u EU, zadovoljan tijekom i ishodom te rasprave na summitu.
– Što god da je Plenković rekao, čini se da je upalilo – prepričao nam je jedan drugi izvor koji nema veze s Hrvatskom, nego je iz EU institucija i nema razloga preuveličavati uspjeh Plenkovićeve intervencije o BiH.
Po svemu sudeći, to objektivno jest bio Plenkovićev uspjeh. Je li postigao rezultat koji će biti vidljiv odmah već danas i koji će zadovoljiti i najnestrpljivije promatrače u Zagrebu i Mostaru? Nije. No, je li hrvatski premijer učinio sve što se realno u EU može učiniti po tom pitanju? Čini se da jest. S očekivanjem da se rezultati takve intervencije na najvišoj razini, dakle takvog apela za razumijevanje premijera, predsjednika i dvoje kancelara koji sjede u Europskom vijeću, vide kasnije u raspravama i zaključcima Vijeća ministara vanjskih poslova EU. I u operativnoj politici Europske komisije, EEAS-a, pa sve do delegacije EU u Sarajevu.
– Gledajte, vi morate razumjeti da ljudi u Bruxellesu i glavnim gradovima Unije čitaju o provedenim izborima izvješća OESS-a, OHR-a i europskih promatrača, i njima je sve divno. Ti ljudi na razini šefova država ili vlada zapravo jako malo znaju o BiH. Premijer Plenković ih je probudio, rekao im je, ljudi moji, morate biti svjesni da ovo za Hrvatsku postaje sigurnosno pitanje broj jedan – prepričao nam je, opet pod uvjetom anonimnosti s obzirom na to da otkriva detalje sa zatvorenog sastanka Europskog vijeća, jedan iznimno upućeni hrvatski izvor.
Druga stvar koju je, kaže, bitno razumjeti je da, na nižim razinama od državničkih, dakle na razini visokih dužnosnika EU institucija, pa i nacionalnih diplomacija pojedinih država članica, “mnogi ljudi bi najradije da taj koncept konstitutivnih naroda uopće ne postoji”. Jednostavno, ne razumiju specifičnost Bosne i Hercegovine kao države triju jednakopravnih konstitutivnih naroda i ostalih, a ne kao klasične države-nacije. To nije nužno stav i očekivanje samih državnika, da njihovi ljudi vode takvu politiku gdje se gura koncept građanske BiH koji gazi konstitutivnost naroda u BiH, nego je to rezultat činjenice da se državnici u EU zapravo ne zanimaju niti se bave tom temom, a Plenkovićeva je procjena da se nešto može promijeniti ako pouči svoje kolege na najvišoj razini. Upravo tu riječ odabrao je jedan potpuno nepristrani europski izvor kad nam je prepričavao kako mu se činilo Plenkovićevo izlaganje na summitu:
– Govorio je dosta temeljito i poučno – rekao je.
Hoće li to biti dovoljno, i je li hrvatski premijer ovom diplomatskom ofenzivom uspio mobilizirati Europsku uniju da posveti veću pozornost zaštiti prava Hrvata kao obespravljenog konstitutivnog naroda u BiH, tek treba vidjeti.
Imat će EU ubrzo konstitutivne kalifate po Europi...