Prošlog tjedna u hotelijersko-turističkoj školi profesorica na satu Gospodarstva i politike valjda je konačno shvatila gdje živi, nakon što je zaželjela saznati koliko su njezini učenici upućeni u dnevnopolitički život. Za uvod, počela je od pitanja za prvašiće: Nabrojite mi deset hrvatskih stranaka i što znače njihove skraćenice.
“Pa... imamo HDZ..., SDP...”, zastao je prozvani učenik na tren, a onda kao da mu se upalila lampica, slavodobitno ispalio: “Živi most!”
E sad, treba pripomenuti da je nesretnik tek prije tri godine došao iz Sirije, ali mnogo boljima nije se pokazalo ni desetak drugih s besprijekornim hrvatskim pedigreom koji su taj dan dobili kulje. No, možda sve to više nikoga ne bi trebalo čuditi nakon što je prije dvije godine objavljeno da 73 posto maturanata ne zna ni tko je hrvatski premijer, a 81 posto ne zna koja je koalicija na vlasti.
Dakle, nije čudo što je netko mogao tako amalgamirati Most i Živi zid. I to ne samo zato što prema prijedlozima iz Vlade prilaze s jednako opozicijskim stavom već i zato što često koriste iste populističke argumente skrojene uglavnom za birače koji čitaju samo naslove u novinama – baš onakve u kakve će odrasti dobar dio djece s početka ove priče.
Što pak ne znači nužno da zastupnici “Živog mosta” dobrim dijelom nisu u pravu – baš kao u slučaju porezne reforme. Što se, dakle, zbilo u saborskom kokošinjcu? Koliko god Zdravko Marić ponavljao da “95 posto prijedloga ide dalje”, istina je da je Most srušio prijedlog vlastite Vlade, i to ponovno u zboru s kritikama iz SDP-a. Ne da je baš bitan, ali pritom jest zgodan detalj: Pernar iz Živog zida ozbiljno poručuje – neće glasati za poreznu reformu, ali hoće – za Mostove amandmane.
No, pravo pitanje jest – jesmo li nešto time izgubili? Ministar nas je danima uvjeravao da je riječ o sveobuhvatnoj reformi u kojoj je sve povezano, da će se konstrukcija srušiti poput Eiffelova tornja od šibica ako nešto iz nje pokušamo izvući. Branio se poput filmskog Amadeusa kad ga je car Josip II. uvjeravao da u njegovoj skladbi ima previše nota te da će sve biti savršeno ako poneku izbaci. No, koliko god genijalan bio, a hrvatski premijer mu javno davao ništa manje od bezrezervne podrške, prisiljen je na koncu odsvirati partituru išaranu debelim crnim markerom.
Treba priznati, Marić je u sedam mjeseci obavio velik posao. No na koncu će bodove ubrati oni koji su njegov posao u pet minuta srušili. I ne možemo im ni zamjeriti jer nipošto nije bilo mudro na ovaj način pustiti ključne elemente reforme u javnost. Što je prosječni konzument vijesti mogao od svega uočiti?
Od onoga što je nazivano “sveobuhvatna porezna reforma” pamte se jedino naslovi: Najbogatiji dobivaju osjetnu povišicu, a oni s najnižim plaćama baš ništa – osim što im poskupljuju kruh i mlijeko. Plenković doista mora ozbiljno razmisliti o angažiranju profesionalne agencije koja bi mu rekla da ne može objaviti vijest o podizanju PDV-a na kruh i mlijeko a da se prije toga ne izračuna i spremno servira podatak da će prosječna obitelj na takav način izgubiti, recimo 50 kuna mjesečno, ali da će s druge strane dobiti 100. Stručnjak bi im rekao da je njihova objava zapravo samoubojstvo iz zasjede. Te da “Živi most” htio-ne htio tako nešto nikako neće moći prešutjeti.
Objašnjenje da se poreznom reformom ne mogu podići plaće onima koji porez ionako ne plaćaju tehnički je točno, ali nikako ne drži vodu. Jer “sveobuhvatna reforma” zacijelo se ne bi zadržala samo u resoru ministra financija. Vlada je sama trebala pokrenuti podizanje minimalne plaće jer se tek tada može govoriti o pravednosti. A kako će samo objasniti sindikatima da menadžeri sad dobivaju osjetno veće plaće, ali da i dalje nema novca za ugovorenu povišicu u javnim službama?
Od nižeg PDV-a u 2018., dakle, nema ništa. Što ne mora nužno biti loše jer rez za samo jedan postotak sasvim sigurno ne bi donio niže cijene, pogotovo nakon duge deflacije. No, kad se od toga već moralo odustati, da sam ja ministar, odmah bih najavio da ću sve pripremiti da već u 2019. odjednom srežem PDV za dva postotka, što bi se već moralo znatnije odraziti i na cijene. Za to još uvijek nije kasno.
A što se tiče HDZ-a i Mosta, sve se može gledati i pozitivnije strane. Jer, ipak, preživjeli su i ovu neveru. Operacija spajanja sijamskih blizanaca još uvijek nije propala. Novostvoreno biće s naporom se kreće, konci bolno zatežu, ali – još nisu još popucali.
Mogao je Most i gore. Nista neocekivano za njih.