Zašto u Hrvatskoj, iako je Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji propisana donacija spermija, jajnih stanica i zametaka, ne postoji banka spolnih stanica i zametaka? Hrvatski parovi u postupak oplodnje donacijom zametaka, jajne stanice ili sperme mogu ići u inozemstvo preko HZZO-a, no najveći broj ih odlazi u svom aranžmanu u Češku u kojoj je propisana anonimna donacija. Mi se ubrajamo u zemlje u kojima je propisana neanonimna donacija i u kojoj bi, i da imamo banku spolnih stanica, djeca imala pravo s 18 godina dobiti uvid u podatke o biološkom podrijetlu, odnosno o donorima.
Prema dokumentu Vijeća Europe iz 2018., uz Češku, anonimnu donaciju spolnih stanica imaju Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal, Grčka, Danska, Bugarska. Prof. dr. Dinka Pavičić Baldani, predsjednica Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i članica komisije za akreditaciju IVF centara Europskog društva za humanu reprodukciju, ističe da se osnivanje banke spolnih stanica i donacijski program sastoji od niza složenih postupaka koji se odnose na sigurnost primatelja, darivatelja i djece. Zato su ti postupci regulirani direktivama EP-a i Vijeća Europe o kvaliteti i sigurnosti za donaciju, nabavu, testiranje, skladištenje i distribuciju spolnih tkiva i stanica.
Potpuna zdravstvena obrada
– Temeljni problem u Hrvatskoj je regrutiranje darivatelja, njihova identifikacija i pristanak. U nas je po zakonu donacija spolnih stanica i zametaka neanonimna, kao u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Austriji. Dijete začeto i rođeno uz pomoć oplodnje darovanom sjemenom ili jajnom stanicom ili zametkom s 18 godina ima pravo na uvid u sve podatke o svom biološkom podrijetlu i identitetu darivatelja. Da bi netko postao donator, treba se učiniti kompleksna zdravstvena obrada, prikupiti podatke o zdravstvenom stanju u obitelji donora, učiniti psihološko, genetsko i testiranje na infekcije. Donatori se u nas moraju podvrći nizu kompleksnih postupaka iz čistog altruizma.
Prema spoznajama Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, od donošenja Zakona 2012. osoba koje bi bile zainteresirane da postanu darivatelji spolnih stanica nema. Prema meni dostupnim podacima, zahtjev za nadoknadom troškova zbog liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom HZZO-u upućuje 20-ak parova godišnje. Koliko ih ide na liječenje o svom trošku, nije poznato. Pretpostavka je da je za Hrvatsku financijski prihvatljivije plaćati 20-ak liječenja u inozemstvu, nego razvoj vrlo skupog donacijskog programa s upitnim postojanjem donora – kaže Pavičić Baldani. Unutar EU, kaže, parovi na oplodnju doniranim spolnim stanicama najčešće odlaze u Španjolsku i Belgiju. U Španjolskoj se obavi više od 50% svih donacijskih programa u EU. No, nisu Španjolke te koje doniraju za novac jajne stanice, nego žene s juga Afrike. Ipak, te države imaju strogo reguliran i nadziran sustav odabira donora.
Ukrajinke daju jajne stanice
– Zbog čega naši ljudi najčešće odabiru Češku, za razliku od Belgije gdje su troškovi liječenja potpuno pokriveni, nije jasno – kaže Pavičić Baldani. No, nisu Čehinje te koje doniraju za novac češkim bankama spolnih stanica jajne stanice, nego Ukrajinke. Kod nas su zabilježena dva slučaja prijenosa spinalne mišićne atrofije kod djece začete u Češkoj.Hrvatska je, kao i Nizozemska, Norveška, Švedska, Island, Švicarska, Austrija, Britanija, propisala da djeca začeta iz doniranih spolnih stanica s 18 godina mogu dobiti informacije o identitetu donora, a sukladno Konvenciji UN-a o pravima djeteta po kojoj svako dijete ima pravo znati svoje porijeklo.
Britanija je prije imala anonimnost donora, no ukinula ju je kad su se djeca začeta iz doniranih spolnih stanica pobunila, pa je zakon izmijenjen 2005. Guardian je objavio ispovijest žene, rođene početkom 70-ih o traganju za biološkim ocem: “Sve što znam o ocu je da je jednog dana u kolovozu 1971. otišao u ured u Harley Streetu, masturbirao u bocu, uzeo novac i otišao. Ne znam kako se zove, kako izgleda... Ja nemam oca, ne znam ništa o polovici svojih korijena...” napisala je žena. Prof. Pavičić Baldani upozorava i na zdravstvene rizike za ljude koji spermu naručuju preko interneta.
Pravo djece da saznaju svoje porijeklo ne znači, kaže prof. obiteljskog prava Aleksandra Korać-Graovac, da donori imaju obiteljsko-pravne obveze prema djeci. Djeca od donora ne mogu tražiti alimentaciju ni nasljedstvo.
– Hrvatska je u skupini zemlja u kojima dijete začeto iz doniranih spolnih stanica ili zametka ima pravo s 18 godina znati svoje porijeklo i identitet donora zbog Konvencije UN-a o pravima djeteta. Usto, kod donošenja zakona vodilo se računa i da smo mala zemlja i veća je opasnost od incesta kod neanonimnih donacija.
Psiholozi kažu da djeca imaju prirodnu potrebu saznati porijeklo i tko im je biološki roditelj, a država je dužna štititi najbolji interes djeteta i da se izbjegnu veze djece koja su u srodstvu – kaže Korać-Graovac. Pavičić Baldani dodaje da se višak embrija parova koji su postigli trudnoću IFV-om ne može donirati bez njihova pristanka i rigorozne obrade.
Mi volimo direktno ubrizgavanje :-)