Davnog 28. travnja 1789. zbila se pobuna na brodu Bounty, u kojoj me više od tri filmske verzije zanimaju tri povijesne činjenice: u višestoljetnoj i najmoćnijoj floti svijeta, na stotinama lađa Njezina ili Njegova Veličanstva, nije zabilježena ni jedna pobuna osim te. Drugo, svrgnuti kapetan Bligh, izbačen s broda u čamac nasred Pacifika, svladao je 3618 nautičkih milja do obale, te je potom, u vremenu bez međunarodnih tjeralica i europskih uhidbenih naloga, britanska kraljevska mornarica po oceanijskim bespućima iščeprkala i povješala svakog pobunjenika, a oni preostali koji su spalili brod iza sebe bijedno su pomrli. George Orwell, autor znamenite „1984.“ čija se vizija totalitarne utopije prema svijetu u kojem danas živimo doima idiličnim Shireom u kojem obitavaju Hobbiti, glavninom svojega opusa bio je humorist.
Kakva li je to država sa pet imena?!, pita se Britanac: Ujedinjeno Kraljevstvo, Engleska, Velika Britanija, Britansko Otočje i naposljetku, a prije svih, Albion. Bez obzira na to kako se zvala, nijedan građanin ni jedne zemlje svijeta nije ušao u našu narodnu izreku osim Engleza. „Praviti se Englezom“ znači praviti se da ne razumiješ, ne pokazati emocionalnu reakciju na nešto zapanjujuće, hladnokrvno ignorirati naoko razvidne činjenice te raditi isključivo po svom. Licu s tjeralice i bjeguncu, smjestilo fotografiju negdje između kilera zemunskoga klana, kolumbijskog narkodilera i ekipe iz Al-Qa’ide, a kad tamo u Londonu, čovjek izišao prije negoli je ušao. Desetljećima se ovim prostorima pronosio znameniti poklič „Zaustavite Reuters!“ A da je Reuters nezaustavljiv, pokazalo se i ovih dana, jer na britansko sudište nije bio pripušten ni jedan hrvatski novinar, već su se svi pozivali na ono što kaže Reuters! Sirotinja se u nas neprestano žali da svuda i stalno moraš čekati. No ima u nas jedna državna djelatnost u kojoj vrijedi načelo da što si veća bijeda, sve ide sto puta brže. Kad Štef zaštiha Jožu, učas se nađe u susjednoj mu Lepoglavi. Jednako brzo ide i kad nisi Štef, nego si bogat. Samo što se u tome slučaju umjesto u Lepoglavi nađeš na svojoj jahti. Ali kad nisi ni Štef ni obični bogataš, nego si stup društva, e onda je riječ o posve drukčijem scenariju, režiji, produkciji i postprodukciji. Prije svega, to je film koji nikada neće biti dovršen, već ćemo godinama gledati njegove promidžbene spotove, trailere, montirane te uvijek ponovo montirane verzije ponekih sekvenci i montažne otpatke.
Produkcija i režija s početka su spektakularne; tjedni topničke medijske pripreme koja u publici budi krvožedne instinkte koje će utažiti akcijski prizori snimljeni brojem kamera koje si ni jedan hrvatski redatelj i producent ne može priuštiti, kako te u osvit, na kućnom pragu, hapse jake policijske snage. Idućih mjesec dana, glad za krvlju palih anđela dohranjivat će izvješća ispred sivih zatvorskih zidina iz smeđe trave u kojoj se smrzavaju novinarske ekipe, dramatično javljajući kako je protekao tvoj sedamnaesti dan istražnoga zatvora, u kojemu čamiš iz dva razloga; da i ti imaš pravo na „svoje univerzitete“ kao što su nekada po robijama imali komunisti, a potom kako, navodno, ne bi utjecao na svjedoke. I onda u tih mjesec dana ti svjedoci dolaze na Visoku Adresu znamenitoga Ilirca, tamo vezu vez skupocjene lepoglavske čipke, koja pak, ako u dramaturgiji koja se zove „postupkom“ ikada dođe do suda, tamo neće imati nikakve važnosti, ako se svjedok, prema naputku vrsnih script doktora, odrekne svojega artefakta. Ali zato kao dokaz može poslužiti najslavniji kadar hrvatske državne kinematografije sa dva lika, jednim stolom, bez dijaloga i bez radnje, u duhu tipičnog art-uratka. U davna vremena, u okružju glavnih nam sudova metropole bila je birtija nadimkom „Kod lažnog svjedoka“ gdje si za rundu pića mogao dobiti svjedoka za svaku svrhu i prigodu. Te krčme odavno nema, ali zato duh njenoga nadimka „Kod lažnog ili zaboravnog svjedoka“, kao da lebdi nad cijelom četvrti uključujući i jednu obližnju ulicu.
Postoje neke zemlje koje se vole nazivati uzor-demokracijama, gdje ti svaki ulični policijski papak pri uhićenju priopći kako sve što si od toga časa izlanuo pred njim i dečkima u „marici“ može biti upotrijebljeno kao dokaz na sudu. Pa koje je to pravosuđe!? Kojega smo đavla mi s njima trebali godinama usklađivati, umjesto da oni usklađuju s nama? Kad, dakle, okončaš jednomjesečni Remetinečki univerzitet, onda te godinama kinje nekakvim izvidima, pa predistražnim radnjama, pa zahtjevima za istragu, pa pokretanjem istrage, pa žalbom na sve to skupa, pa optužnim prijedlozima, optužnim vijećima, pa opet žalbama... Cijela ta beskonačna režija i produkcija, ta gomila dramaturški prividnih obrata i zapleta filma koji nikada neće biti završen, gubi zanimanje publike. Lako je publici, ali što je s tobom dok te, kao jednog od stupova na kojima ono što zovemo hrvatskim društvom počiva kao nebeski svod na Atlasovim plećima, do beskraja natežu, i nikako da se dokopaš sudnice kao ozebao sunca. A kad se to i dogodi, nisi ni pri sredini onoga što te očekuje, već možda negdje pri kraju početka, a žuđenu Lepoglavu nikada nećeš ni dočekati. Stup društva odbija biti izručen Hrvatskoj ne zato što će ga osuditi, nego zato jer neće; godine mrcvarenja, strada ti zdravlje i imovina, a cijelo se vrijeme klatiš na banderi kao ogledni Pedro, primjerak za svoje i poglavito tuđe grijehe. Smrtni grijeh kapitalizma je utaja poreza. Zbog nje, a ne pokolja na ulicama, Al Capone dobio je 11 godina. A što ako porez ne utajiš, nego platiš više nego što trebaš? Englez je uskratio engleskom pravosuđu ne samo jedno noćenje, već i troškove dnevnoga boravka, ili stoga jer se pravio Englez, ili zato što mu je sve odmah bilo engleski jasno. Pada mi pritom na um jedna zgoda iz hrvatske sudnice; momka optužili za seks s maloljetnicom, a on se brani da je djevojka izgledala kao da nije maloljetna, pa su onda, jer je o maloljetnoj osobi riječ, ispraznili sudnicu i pozvali žrtvu pred sud. Tek što je gospodična zakoračila u sudnicu, sudac se obratio okrivljenome i rekao: “Hvala, slobodni ste”. U trenutku kad je gospodin, ozarena lica, slobodan izišao na londonsku ulicu, Albion je obznanio našoj politici u kojoj nema političkog progona: „Sve što od ovoga časa izgovorite i učinite, može biti upotrijebljeno protiv vas.“ U svakom slučaju, pobjedi u Haagu pljeskala je cijela Hrvatska, a tko će dobiti ili izgubiti u Londonu, stadionu je svejedno. To zanima samo počasnu ložu.
