Iz laboratorija zagrebačkoga gradonačelnika lansirana je još jedna predivna, plavičasta vizija: pješačko središe Zagreba pod visokim staklenim svodovima i s podnim grijanjem. Kako je nedavno izišao s idejom o tunelu kroz Medvednicu, kao i o zagrebačkom metrou, Milan Bandić, neosporan virtuoz komuniciranja s masama, u svojem drugom gradonačelničkom mandatu predstavlja se kao političar koji neće dopustiti da se utopi u tekućim problemima, nego će, dapače, svojim razvojnim vizijama postaviti trasu i svojim nasljednicima. Maknimo, za ovu priliku, u stranu neke druge osobine njegova vladanja, ali Bandić je gradonačelnik s vizijama.
Možda čak i s viškom vizija, reći će mnogi, iako podno grijanje gradskih trgova više nije samo slika s razglednice iz daleke Skandinavije, nego realnost na primjer u Osijeku. Otprilike u isto vrijeme televizija nam nudi prizore iz područja koje je od metropole udaljeno najviše dva sata umjerene vožnje i u kojem tipična obitelj svaki dan potroši pet voštanih svijeća. Toliko je naime svjetlosti potrebno da bi se dovršili svi poslovi u kućanstvu sa šest grla stoke, u kućanstvu koje je odnekud nabavilo električne muzilice, ali nema struje i neće je imati ni u idućih nekoliko godina.
Netko je iz općine doduše pisao mjerodavnoj državnoj instanci, netko je nešto odgovorio, ali poanta je da bi dovod struje do tog kućanstva stajao nekoliko milijuna kuna kojih nema. Pa neće biti ni struje. U opreci takvoj stvarnosti, plavičast prizor nadsvođene Bogovićeve i Petrićeve ulice usred Zagreba dobiva ponešto drukčije konotacije. Ne treba zamjeriti gradonačelniku što izlazi s takvim "teškim futurizmom" (njegov se plan naime naslanja na 2015. godinu), u trenutku kad medicinari pitaju kako naplatiti 10 kuna za liječnički pregled od osobe koja toliko nema ni u banci ni u džepu.
Ostavimo za neku drugu priliku i pitanje ne bi li o tako velikim i skupim planovima poneku trebali reći i stručnjaci, financijaši, članovi gradske skupštine, pa i građani koji bi to svojim porezima trebali sufinancirati. Planovi o podnom grijanju trgova i ulica ovdje su zanimljivi stoga što dolaze iz Zagreba, gdje je bruto-domaći proizvod po stanovniku 23.361 dolar, što je oko 11 puta više nego u najsiromašnijoj Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje je BDP po stanovniku lani bio samo 2070 dolara. Podaci su to Hrvatske gospodarske komore, objavljeni u srpnju.
Radnik iz zagrebačke Dubrave ne živi 11 puta bolje od radnika u Vukovaru, ali BDP po stanovniku svakako je jedan od važnih pokazatelja razvijenosti, odnosno velikih razlika u razvoju, a koje su samo manjim dijelom u ingerenciji lokalnih vlasti. Taj problem ide u prvom redu na adresu središnje vlasti, već i time što se na razini države koncentrira više od 75 posto svih prihoda, a ostatak ide na općine, gradove, županije, Grad Zagreb i izvanproračunske fondove. Kad se Hrvatska prvi put suočila sa snažnijim regionalnim nabojem iz Istre, županije u kojoj je BDP po stanovniku 9628 dolara (više od državnog prosjeka od 7732 dolara i mnogo manje nego u Zagrebu), to je na državnoj razini izazvalo bezrazložnu nervozu.
Prošli tjedan u Osijeku je osnovan Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje, što je nesumnjivo rezultat Glavaševe osobne političke inspiracije, ali i činjenice da je u toj županiji BDP po stanovniku samo 3600 dolara. Ni to nije razlog za nervozu, ali je vrlo pouzdan znak da dosadašnji mehanizmi politike ravnomjerna razvitka nisu ni dovoljno brzi ni dovoljno precizni, riječju promašeni su.
