Za drvenim stolom ispred hostela Arena, u kojem je trenutačno smješteno dvjestotinjak ljudi koji su ostali bez doma u potresu, sjedi šaroliko društvo. Majka troje djece iz Markuševca, starija gospođa iz centra grada, mladić s Kvatrića, nijemi gospodin u srednjim godinama...
Kasno je popodne, većina ih se nedavno vratila s posla. Sjede, piju kavu, na stolu je plastična kutija s kolačima.
– Joj, brzo maknite te kolače da se ne vide na fotki, još će neki reći kako nam ovdje ništa ne fali kad si i to možemo priuštiti – govore među sobom.
Pogađaju ih komentari
Naravno, nisu ozbiljni, više frustrirani time što su ih nakon posljednjeg novinskog teksta ljudi napali u komentarima. Ne kriju da su ih ipak pogodile poruke poput onih “da prodaju vikendice i kupe si nove stanove” ili “sigurno im je prekrasno ništa ne raditi i za badave sjediti ispred hostela”.
– Hostelska sobica s krevetom, malenim stolom i ormarićem u koji jedva stane nešto robe. I da se krivo ne shvati, zahvalni smo i na tome, pogotovo jer dobivamo i tri obroka dnevno, postoje i zajedničke perilice rublja u kojima peremo veš. Ali zamislite kako se osjećate kad djetetu trebate objasniti da mu prijatelji ne mogu doći na proslavu rođendana, kad ih morate slati na taksi u školu na drugi kraj grada, kada im ne možete reći do kada će biti ovdje. Mnogi od nas koji su ovdje rade poslove za tri ili četiri tisuće kuna i ne mogu si priuštiti ni podstanarstvo, jedva smo krpali kraj s krajem i dok smo bili u vlastitim kućama ili stanovima, imamo kredite koje i dalje otplaćujemo. Ovo mjesto omogućuje nam da ne završimo na ulici – govore.
Tomašević ih posjećivao
I oni su, baš kao i svi ostali u neizvjesnosti. Ne kriju kako je Tomislav Tomašević, prije nego je postao zagrebački gradonačelnik, bez pompe i medija, dolazio sam sa svojih nekoliko najbližih suradnika, raspitivao se o njihovim problemima, pričao s njima.
Djelovao je kao da mu je iskreno stalo do njih, želio je pomoći. Ali nikada ništa nije obećao, i to ga je, kažu, izdvajalo od ostalih političara, koji bi došli, poslikali se ili snimili za medije, obećali nešto i otišli.
Nadaju se da ih Tomašević neće zaboraviti. Jer hostel nije niti može biti njihov dom, oni su tu gosti. A teško je dugo, kažu, biti u gostima čak i kada ste smješteni u najboljim apartmanima ili hotelima, a kako ne bi u malenim trošnim sobicama.
VIDEO Pogledajte snimke požara zgrade u zagrebačkom Trnskom: Spašeno je šestero stanara
Ne znam tko tako moze biti bolestan da se izruguje sa ljudima koji su ostali bez svoga doma u potresu. Ja znam sto je potres, bila sam djevojcica kada smo dozivjeli manji potres, i bilo je grozno, po noci, i i jos kao dijete sam se sjetila zgrabiti malu bebu u kolijevki, dijete od brata, i kidnuti kao raketa iz kuce.