Teško je povjerovati da organizacija prosvjeda u Vukovaru zbog sporog i neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina i zahtjev braniteljskih udruga Plenkoviću da raskrsti suradnju s Miloradom Pupovcem nisu koordinirana akcija usmjerena na prvog čovjeka HDZ-a i Vlade. Štoviše, podudaranje datuma prosvjeda zakazanog za 13. listopada s igrama invalida Domovinskog rata u organizaciji Hvidre lako je moguće i više od koincidencije. Da bude jasno, nemamo ništa protiv unutarstranačkih trvenja i razračunavanja dok god ne ugrožavaju demokratske procese u državi. U kontekstu sveopće oporbene eutanazije na političkoj sceni, postojanje bilo kakve opozicije najmoćnijim političkim strukturama uvijek je dobro došlo.
Već dulje vrijeme sasvim je jasno da je jedina prava oporba preostala Plenkoviću ona unutar vlastitih redova. Desnije strukture unutar HDZ-a zakinute za štošta u procesu „transformativne politike“ ciklički udaraju po vrhu stranke, koristeći za to razne motive – od slučaja Agrokor, preko Istanbulske konvencije do ličko-senjskih razmirica. I to je OK, sve dok se te akcije ne pretvore u zametak retrogradnih društvenih pojava. Međutim, u napadu na vrh vladajuće stranke kao oružje koristiti određenu etničku skupinu krajnje je licemjerno i opasno. Milorad Pupovac kao označena meta braniteljske akcije ima svoje zasluge u stvaranju atmosfere društvenog nezadovoljstva odnosom službene hrvatske politike prema Srbiji. Međutim, Pupovac je saborski zastupnik kojeg na tu funkciju nije izabrala čak ni većina etničkih Srba u Hrvatskoj. Njegova pozicija neformalnog političkog vođe Srba u Hrvatskoj proizlazi samo iz specifičnosti domaćeg izbornog sustava koji, uzgred budi rečeno, predstavlja rijetko viđen civilizacijski doseg domaće politike, a kojeg Pupovac umješno koristi zahvaljujući svom političkom talentu.
U ratnim strahotama traumatiziranom društvu prozivati Pupovca za podržavanje velikosrpske politike nije ništa drugo nego poziv na linč. Tražiti od saborskog odbora i parlamenta da se očituje o Miloradu Pupovcu samo je nastavak trenda subnorizacije Hrvatske, a postavljati premijeru ultimatum da ga se odrekne kao političkog partnera perfidan je pokušaj začetka nove antisrpske histerije u društvu. To nije samo opasno, već je i prilično neinteligentno. Tko i s kojim argumentima može nakon takvih zahtjeva proturječiti srbijanskom predsjedniku Vučiću kada kaže da su Srbi u Hrvatskoj ugrožena manjina!? Tko može, s druge strane, zabraniti Pupovcu da organizira prosvjede zbog sporog procesuiranja ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane?
Vukovar kao poprište najstrašnijih zločina u Domovinskome ratu i mjesto duboko ukorijenjenih ljudskih trauma ne smije biti korišten kao alat političke manipulacije. Na to ni jedna politička opcija nema pravo. Jer godinama svjedočimo da se politika bilo kojeg predznaka sjeti Vukovara samo 18. studenoga kada se obilježava pad grada i početak srpske okupacije. Ostala 364 dana u godini Vukovarci su prepušteni sebi samima i svojim traumama. Da bi se grad obnovio, a traume ljudi zacijelile Vukovaru nisu dovoljne raskošne fasade, uređene ulice i parkovi, još manje mramorom popločeno gradsko poglavarstvo. Svakako, pravosudni obračun sa svima koji su se ogriješili o zakon jedan je od uvjeta potpune obnove.
Međutim, Vukovar je, kao i čitav istočni dio Hrvatske, nebrigom države demografski i ekonomski opustošen. Za egzistenciju nisu dovoljne kuće i stanovi, ljudima trebaju i radna mjesta kako bi, u najmanju ruku, mogli plaćati troškove stanovanja. Treba im nada, a ona je iz Vukovara iščezla još tamo negdje završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja, koja će, ironijom sudbine, ako se nastavi ovakav politički tretman Vukovara, postati sjeme nekog budućeg zla.
Dugogodišnja manipulacija braniteljskom populacijom u svrhu političkog potkusurivanja sada se HDZ-u vraća poput bumeranga. U normalnim okolnostima svako izvaninstitucionalno prozivanje legitimno izabranih političkih predstavnika trebalo bi biti osuđeno od sviju na političkoj sceni. Činjenica je da su građanski neposluh i ulični prosvjedi legitimni dio demokratskog procesa. Međutim, demokratska kultura, umjesto da biva poticana, u Hrvatskoj je sustavno potkopavana zbog partikularnih političkih interesa pa danas branitelji zaboravljaju da premijer odgovara Saboru, a Sabor biračima.
Kada nije bio na vlasti, HDZ nije samo šutio već je i poticao nemire zbog haaških optužnica, pisao scenarije subverzivnih memorijalnih kolona na Dan sjećanja u Vukovaru, podržavao branitelje dok su postavljali plinske barikade po Savskoj ulici u Zagrebu i mjesecima s pogrdama dočekivali tadašnjeg ministra Freda Matića ispred njegova ministarstva. Sada tolerancija i poticanje subnorizacije društva, kao i dugogodišnji koloplet manipulativnog nacionalizma ne dolazi samo njima na naplatu već i čitavom društvu.
Pogledajte video konferencije za medije Darka Milinovića nakon izbacivanja iz stranke:
to nebi bilo pogubno...mrki cetnice