Damir Polančec nije samo najviši hrvatski dužnosnik koji je završio s lisičinama na rukama, makar privremeno, do okončanja istrage, nego je i javna osoba u koje se udaljenost između vrhunca i dna mjeri s dosad najviše milja. Ako se njegov uspon od novopečenog inženjera agroekonomije, koji se 1992. godine kao tehnolog za sireve zaposlio u Dukatu, a ubrzo potom kao referent za nabavu luka i jabuka u Podravki, pa do de iure i de facto drugog najmoćnijeg čovjeka u državi 2008. i 2009. godine, usporedi s postojanim uzletom aeroplana u nebeske visine, onda njegovo uhićenje sliči na katastrofu cepelina Hindenburga prije 70 i kusur godina.
Dobro, i njegov bivši šef Ivo Sanader iznenada je dao ostavku, nakon čega je postao najomraženiji hrvatski političar, ali Sanader trenutačno nije u Remetincu. Dobro, Rončeviću se sudi, ali bez lisičina.
Razmjeri Polančecova pada to su veći što se više zna o količini moći koju je apsorbirao.
Lokalno, bio je Bog, gospodar sudbina. Pozapošljavao je na desetke ljudi, smijenio ih isto toliko, određivao je tko će raditi s Podravkom i tko neće, a lokalni poduzetnik koji ne radi s Podravkom endemska je vrsta. Nacionalno, pitalo ga se za sve, od privatizacije i cijene benzina do gospodarske strategije i božićnica za državne službenike. Politički, bio je skrbnik koalicijskoga sporazuma, što je bila više statusna nego operativna pozicija. Internacionalno, rukovao se s kolegama ministrima, šefovima vlada i predsjednicima država i s tko zna koliko poslovnih faca. Ovo potonje pokušao je iskoristiti nakon što je morao otići iz Banskih dvora.
Bit će da mu je s jednoga od tih susreta u ruci ostala posjetnica Ranka Mimovića, zanimljivoga srbijanskog poduzetnika koji kupuje i prodaje tvrtke, hotele i benzinske crpke po Balkanu. U njemu je Polančec tražio partnera koji će riješiti njegove probleme pred hrvatskim zakonima, onoga tko će nadoknaditi milijune pronevjerene u Podravki.
Zapravo je smiješno to što je Polančec pomislio da bi u slučaju Podravke mogao upaliti model za saniranje štete koji je već primijenio u svome rodnom Đelekovcu. Dao je postaviti reflektore na seoski nogometni stadion i potaknuo poduzetnike koji su to obavili da fingiraju papire. Kad je shvatio da je "operacija Reflektori" pod istragom, iz svoga je džepa izvadio 380.000 kuna i pokrio troškove, nadajući se da će izbjeći kaznenu odgovornost.
Možda će ovih dana, u miru, neopterećen sindikatima, brodogradilištima i cijenom benzina, Polančec shvatiti da Podravka doista nije isto što i reflektori u Đelekovcu. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što za saniranje štete od "operacije Spice" iz džepa valja izvaditi tisuću puta veću svotu.
Rvacki manager godine. U se, na se i - zna se ADZ.