Subota 9. prosinca
Internacionala ili u SDP-u nisu sužnji koje mori glad
Napokon su se u SDP-u sjetili pjesme koja bi im mogla biti neka vrsta stranačke himne. Riječ je, naravno, o “Internacionali”. To je bila himna Sovjetskog Saveza, a potom himna Komunističke partije SSSR-a i po svemu je u tradiciji koju SDP baštini u prvom redu od Saveza komunista koji je naslijedio. Jer, “Internacionala” zagovara nasilje “prezrenih na svijetu” i nijekanje ljudske povijesti – “prošlost svu brišimo za svagda”. A to znači i rušenje društvenih sustava i nametanje bezboštva u “posljednjem i odlučnom teškom boju” jer “krvnici su nam car i bog”, a krvnicima koji otimaju sirotinji narod treba “vratiti krvav zajam taj”, i tako dalje. Istina, SDP ne pripada prezrenima na svijetu, oni nisu “sužnji koje mori glad”, nego kao i cijela hrvatska politika tvore klasu bitno različitu od hrvatskog radničkog roblja koje ili radi, a ne prima plaću, ili prima minimalac ili neku veću mizeriju, ili je nezaposleno, ili masovno bježi u inozemstvo. Ali nije važna stvarnost, važni su simboli i poruke – vlast mora biti naša i ne biramo način da je se u “odlučnom boju” dokopamo, pa makar bila poput Milanovićeve, najgore u povijesti samostalne Hrvatske.
Nedjelja 10. prosinca
Osuđeni džepar iz aviona i bogatun koji radi skandale
Posredno, politika Hrvatskog nogometnog saveza pretvara se nasilje kojim se želi održati sadašnje vodstvo nogometne organizacije. Mediji pišu o “sramotnim scenama u Maksimiru” na utakmici između Lokomotive i Dinama, o tome kako je “Torcidi zabranjen unos obilježja s prekriženim znakom HNS-a”, splitske navijače policija je “ispred stadiona pendrečila”, interventni policajci “upali su na jug tijekom utakmice dok su navijači skandirali ‘je... vas Mamić’, ‘HNS pederi...’”, i tako dalje. U medijima, u Saboru i drugdje međusobno se napadaju, optužuju, vrijeđaju političari i drugi javnici, traže da im se protivnicima stave lisičine na ruke, ali nema intervencije ni policije ni tužiteljstva, što će reći da su HNS, Šuker i Mamić najzaštićenije “javno dobro” čiju nepovredivost policija čuva brutalnošću nalik onoj iz bivše države. Unatoč tome što nitko nije tako omražen u miljeu u kojem djeluje, unatoč tome što je riječ o osuđenom džeparu iz zrakoplova i bogatunu koji pravi skandale po sudnicama u kojima mu se sudi za kriminal teži od sto milijuna kuna. Novac i pendrek stari su pajdaši!
Ponedjeljak 11. prosinca
Od sto Hrvata Vesni Pusić prišao bi samo jedan
Vesna Pusić kaže kako su napadi na nju u povodu haaške presude šestorci “vrsta žalosnog crnog folklora koji postoji u hrvatskom društvu na marginama”. Što će reći da je ona, nasuprot tim marginama, u srcu, središtu toga društva i njegov glas. To društvo ima oko četiri milijuna birača, a njezina stranka trenutačno ima naklonost oko jedan posto od toga broja. Kad bi nasuprot njoj stalo sto Hrvata, a ona zamolila one koji je podupiru da joj priđu, prišao bi joj samo jedan, i onda bi njih dvoje bili “hrvatsko društvo”, a ostalih 99 neka već smisle kako će se zvati kad im je naziv “hrvatsko društvo” otet. Taj teror bilo etničke bilo ideološke brojčano inferiorne skupine poznat nam je iz povijesti – Turci, Mlečani, Austrijanci, Mađari, Srbi, komunisti, ustaše... mentalni su preci Vesne Pusić. A da će gospođa imati i svoje političke “potomke” marljivo pokazuje Bojan Glavašević koji se izruguje Slobodanu Praljku. Pa ipak, ako je Vesna Pusić izjednačavala krivnju za rat i Hrvatsku optuživala za agresiju na BiH, Bojan Glavašević je suzdržaniji – još ne optužuje svoga oca da je u ratu bio na sumnjivoj strani.
Utorak 12. prosinca
Zbog Esih i Hasanbegovića HDZ obuzima panika
Naklonost birača desnici, to jest Neovisnima za Hrvatsku, stranci koju vode Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, vrtoglavo raste, već su na 15 posto pa HDZ obuzima panika. Urodila je plodom njihova starčevićanska grmljavina u Saboru o ropskoj podložnosti Hrvatske Europskoj uniji, o milijardama koje strani profiteri iz zemalja EU svake godine iznose iz Lijepe Naše, o uvoznom lobiju i HNB-u zbog kojih nestaju mnoge hrvatske proizvodnje, o gubitku hrvatske gospodarske, financijske i političke suverenosti, dakle o presudnim nacionalnim temama. Tako sam nakon pojave Esih i Hasanbegovića na političkoj sceni mogao zamišljati njihov uspon, ali od toga baš ništa. Od velike nade na desnici dobili smo šutljive zastupnike, koji s drugim mrziteljima HDZ-a u Saboru glasuju protiv te stranke, i sitničave trgovce koji sklapaju beznačajne sporazume s Bandićem. Zamislite, Bruna Esih upravo reče kako smatra “moralnom pobjedom” ulogu svoje stranke u neuspjelom pokušaju uklanjanja poprsja Ive Lole Ribara u Zagrebu. Te da su “dali sve od sebe” u toj bitki koja više nikoga ne zanima, koja je, istina, potrebna, ali tek kao stota na ljestvici prioriteta. Tako su se Neovisni sveli na narkomanske ovisnike o partizaniji i komunistima i “daju sve od sebe” – u tričarijama.
Srijeda 13. prosinca
Čovječanstvo – napredak u trčanju ili u zločinu?
U Tolstojevoj noveli “Kreutzerova sonata”, koja je vrhunac moralne strogosti, jedan lik kaže da je čovjeku potrebna samo ona tjelesna aktivnost koja je nužna za rad. U vrijeme u kojem je nastalo to štivo, potkraj 19. stoljeća, obnavljaju se Olimpijske igre na kojima u maratonu pobjeđuje 23-godišnji Grk Spiridon Louis, obični radnik, koji je trijumfirao zahvaljujući upravo takvom “treningu” – posao mu je bio dovoz vode s nekog izvora u Atenu, a to je činio trčeći uz konje koji su vukli vodu. Čitam sada kako su znanstvenici ustanovili da je “razvoj čovječanstva dosegnuo vrhunac” i da je sada “napredak u opadanju”. A kad govore o napretku, spominju i to kako je “brzina trčanja koja se nekoć činila nezamislivom danas uobičajena”. No je li trčanje na današnjim Olimpijadama, prije kojeg se godinama svakodnevno trenira po metodama savršenog podvrgavanja ljudskog tijela određenoj svrsi, napredak u usporedbi sa Spiridonovim? I je li čovječanstvo napredovalo u bilo čemu? Antičku književnost, umjetnost i filozofiju nikad nije dosegnulo, ali je napredovalo u zločinima nezamislivim u starim civilizacijama i društvima, koliko god su bila okrutna. I to zato što je posve napustilo običnost življenja i rada iz kakve je pobijedio Spiridon koji se na prvoj novoj Olimpijadi narugao svim idućima.
Četvrtak 14. prosinca
Tedeschi je Todoriću ustvari komplimentirao
Nije mi jasno zašto se pokadšto neka nepodopština naziva svinjarijom. Jer, svinja je drag, dobroćudan stvor, koji ne čini nikakvo zlo. Možda je iz podsvijesti bogatun Emil Tedeschi u jednoj radijskoj emisiji zapravo htio uputiti kompliment Ivici Todoriću nazvavši ono što je učinio svinjarijom, možda ga je i privlačila prilika i morio osjećaj da je on posljednji koji bi se trebao obrušiti na Todorića. Upitan u intervjuu u našem listu što je s njegovom kaznenom prijavom podnesenom zbog novca namijenjenog za kupnju oružja koji je grad Sinj 1991. godine posudio saborski zastupnik Miro Bulj je odgovorio: “Podnio sam četiri kaznene prijave, nisam dobio odgovor. I to je dokaz o nužnosti reforme pravosuđa jer je DORH više štitio kriminal nego što se borio protiv njega... Sve je poznato, novac je posuđen tvrtki Meteorpaper čiji je suvlasnik bila obitelj Tedeschi. Trag novca se izgubio. To bi danas s kamatama bilo više desetaka milijuna eura.” DORH je bio djelatan u slučaju Todorićeve svinjarije, no ako, po Bulju, u nekim drugim slučajevima “više štiti kriminal nego što se bori protiv njega”, možemo li i tu ćudljivost nazvati svinjarijom, ako se ljupki svinjski rod neće naljutiti?
Petak 15. prosinca
Biti pravi mostovac znači biti proturječan
Napuštajući Most, Vlaho se Orepić pokazao kao pravi mostovac – proturječan kao i društvo koje je ostavio. A ostavio ga je među ostalim i zato što “u svom djelovanju inzistira na konfliktnoj politici”, na što će bivši ideolog Mosta Ivica Relković reći kako se “na konfliktnu politiku žali baš Orepić, koji je bio njezin najveći promotor i eksponent”. A proturječja mostovaca, koji su se predstavljali kao spas poslije više desetljeća kriminalne politike, ima u obilju: žestoko su napadali vlast sami nastojeći da je se dokopaju, grmjeli su protiv foteljaša, a pohlepno su uskakali u fotelje, kleli su se u stručnost, a onda su nametnuli niz ministara “iz svoga sela i okolice”, okomljavali su se na velike stranke s očitom željom da preuzmu njihovu ulogu, Plenković i HDZ bili su im dobri dok koalicija nije razvrgnuta pa su ih nemilosrdno ocrnjivali, oba puta kad su bili na vlasti oponirali su partnerima s kojima su je formirali itd. Bili su nada određenog broja birača koji su tražili nešto drukčije od HDZ-a i SDP-a, a dobili su stranku još više hadezeovsku i esdepeovsku.
Sinisu je spasil smrt da ne vidi koje ruglo od napravio...