Da se kojim slučajem može izmjeriti koncentracija izgovorenih opasnih i otrovnih riječi, u Hrvatskoj bi sve zvonilo na uzbunu jer bi se ispostavilo da je koncentracija izgovorenog negativizma opasna za život. Pokušavajući opisati političko-društvenu situaciju u koju se država zapetljala, isti oni koji su i bili kreatori te zapetljanosti – političari su se natjecali tko će ono što nam rade nazvati pogrdnijom riječju.
Skakanje u provaliju
Danima smo slušali da smo usred: drame, kaosa, rasula, agonije, anarhije, lakrdije, sramote, raspada, ludila, blamaže, cirkusa, farse, diktature, mrcvarenja, pakla... U sve nas je to dovelo, priznaju i sami političari: trgovanje, tezgarenje, blefiranje, licitiranje, ucjenjivanje, laganje... Kulminaciju zabrinutosti i “nakaradnosti” pojačavali su slikovitim izrazima: glava na pladnju, zapetljaj crijeva, skakanje u provaliju, samoubilačka priča, interesno huliganstvo... Pritom su se nazivali: pajacima, licemjernim ljudskim iverjem, političkim hodajućim mrtvacima, perverznim i nenormalnim strankama. Dok su neki predlagali častan izlaz – izbore, gdje bi građani odlučili tko bi nas iz “shizofrene situacije” u kojoj smo zatočeni ili iz “doline suza” u koju smo gurnuti uz najavu, mogao barem povesti prema “livadi iz sna”, pojedini političari nudili su – beskonačno preslagivanje, pa i šok. A nekima je sve dozlogrdilo pa su ispalili: “Nek’ crknu!” Kako nas riječi mogu dovesti u razna emocionalna stanja, nije se na odmet zapitati što silna količina javno izgovorenih riječi prepunih negativizma može izazvati. Tim više što su ih izgovarali moćnici.
Nije ih briga za narod
Uz uvodnu tvrdnju da je našim političarima svejedno kako se narod osjeća jer se oni brinu samo o sebi, psihologinja Mirjana Nazor o bujici negativnih riječi iz političkih izvora najprije je rekla da takva količina verbalne negativnosti ne djeluje na sve ljude isto.
– Manji broj ljudi reći će političarima: “Gonite se! To je vaša predstava. Mene se to ne tiče”. No, na većinu količina takve retorike djeluje tako da se osjećaju nesigurno, zabrinuto. To ih može otjerati u očaj jer smatraju da situacija postaje bezizlazna, grozna, da nam nema pomoći. Ako oni kojima smo povjerili vođenje države sada tvrde da je situacija postala neizdrživa i preozbiljna, to u ljudima može izazvati osjećaj bespomoćnosti. A kada su ljudi u takvim stanjima, onda je njima najlakše manipulirati. S takvim se uplašenim ljudima može svašta raditi. Političari ne razmišljaju koliku štetu time što rade i što govore – čine društvu. Oni samo gledaju koliku štetu mogu nanijeti svojim političkim protivnicima. Oni sve svode na borbu između sebe. No, političari koji svojom retorikom zagađuju naš duhovni prostor zaboravljaju da građani moraju izaći na izbore na kojima se svode računi – kazala je Mirjana Nazor kojoj se čini da se naši političari više posvećuju obračunu s političkim suparnicima, nego smišljanju kako zemlju izvući iz krize.
Kada smo je zapitali, među svim izgovorenim riječima političara – koje su one koje nedostaju, uzvratila je : “Oprostite, pogriješili smo. I mnoge iznevjerili i razočarali. Pokušat ćemo popraviti ovo što smo napravili”.
– No, teško da ćemo takve riječi od njih čuti. Nema u njih kajanja.
Problem je u tome sto oni nisu politicari, nego bivsi ili buduci zatvorenici. A u Saboru im pola ljudi nema visu strucnu spremu, a i oni sto imaju su na ilegalan nacin dosli do svojih diploma. Prakticki im najgori sloj drustva upravlja drzavom, i ne treba se uopce cuditi katastrofi sto prozivljavaju gradjani s njima.