Vatra i voda. Bez njih je nemoguće zamisliti život, još od nastanka civilizacije. Služe nam svakodnevno. No, te se „sluge“ znaju pretvoriti i u najgore katastrofe. Požari i poplave. Kada se vatra otme kontroli, a voda naraste iznad normalnog nivoa.
Isto je s državom u odnosu prema poduzećima. Kada im država iskreno služi, stvarajući i regulirajući povoljne uvjete, dakle ložišta i vodotoke, poduzeća prosperiraju. Čak mogu ostati i u državnom (su)vlasništvu. Kada pak država postane gospodar, eto vam i požara i poplave.
Možda naivno, ali svejedno pokušavam i ovakvim metaforama po ne znam koji put zagovarati povijesno dokazanu superiornost privatno-vlasničkog modela društva u odnosu na državni intervencionizam ili, još gore, dirižizam. Da se to trebalo pisati u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, razumljivo je samo po sebi. Socijalizam – komunizam se već vidno raspadao, od Gdanjska i Wujeka (sjećate li se masakra nad rudarima koje je Jaruzelski samo „pacificirao“?), do obala Jadrana. Ali da ću danas imati potrebu pisati o tome, iskreno, nisam tada mogao ni sanjati.
Ideološki mrak
Biram riječi dok pokušavam opisati u kakvom ideološkom mraku živi dobar dio naših građana, još uvijek, nakon četvrt stoljeća tranzicije. Kakvu sliku države i društva im se nudi. I to po cijelom političkom spektru, od krajnje ljevice i zakašnjelih salonskih revolucionara (što još mogu nekako shvatiti) do (deklaratorno) krajnje desnice, što ne mogu nikako shvatiti. Svima je zajedničko protivljenje bilo kojem obliku privatizacije, kada ih pitate u anketama. Ali ih ne smeta raditi u privatnim tvrtkama ili kupovati proizvode nastale u privatnim tvrtkama. Doduše, nekima je još slađe raditi u državnim tvrtkama, posebno u monopolistima. Nema pritiska...
Samo prisila, doslovce EU ucjena, mogla je privatizirati hrvatska brodogradilišta. Nakon milijardi i milijardi koje su iz vlastitog džepa plaćali i još dugo će plaćati ti isti zagovaratelji državnog vlasništva, porezni obveznici. Što je s tim ljudima? Biram riječi... najbolje je prešutjeti odgovor. Ne znam bih li se smijao ili plakao kada gledam ministre koji koriste i najmanju priliku kako bi “višom silom“ opravdali tzv. monetizaciju autocesta. Kao, ne bi mi inače to radili, ali vidite koliki je dug na koji moramo plaćati kamate. Ili kada moraju objašnjavati da nikakav privatni koncesionar ne može autoceste ni odnijeti, ni zatvoriti niti nametnuti „previsoke cestarine“. Ili objašnjavati da nije osnovna svrha izgradnje autocesta stvaranje nepotrebnih radnih mjesta na naplatnim kućicama.
'Krpanje rupa'
Umjesto da kažu – raspisujemo međunarodni natječaj za davanje u koncesiju autocesta zato što je to, prvo, dobro za našu djecu i drugo, zato što to ranije nije napravljeno, a trebalo je biti. Tek treće može biti ovo s „krpanjem rupa“ u proračunu smanjivanjem javnog duga.Država (politika) nije samo loš gospodar, kako se obično kaže. Ona je neprirodan gospodar, ona ulazi u svojevrstan incest. Ona ubacuje neekonomske kriterije u poslovanje tvrtke, takve koji derogiraju osnovni postulat ekonomije – najveću moguću proizvodnju uz minimalan utrošak ograničenih resursa. U Lenjinove priče kako „kadrovi rješavaju sve“ nije vjerovao ni on sam. Ali su bile korisne za lakše održavanje totalne vlasti.I zato, nastavljam temu o nepopularnim reformama, treba što prije dovršiti privatizaciju. Ne zbog financiranja deficita u nametnutim uvjetima PPD-a, već zbog toga što je to dobro za nas i našu djecu. Želim vidjeti HEP koji kotira na zagrebačkoj ili bečkoj ili londonskoj burzi. Država neka zadrži 25% ako to nekoga čini sretnim.
Želim vidjeti HEP koji godinama ostvaruje dobit toliku da mu dugoročno raste cijena dionice.Kada bude ostvarivao 25 milijardi ukupnog prihoda, EBITDA od osam milijardi i dobit od četiri milijarde, bit će prava hrvatska kompanija. Predsjednik uprave će imati plaću nekoliko puta veću od plaće saborskog zastupnika. Neće biti član nijedne političke stranke. I neće mu nitko naređivati koga će zaposliti, od koga će nabaviti mazut, po kojoj cijeni. Birat će ga nadzorni odbor. Koji izvješće podnosi samo skupštini. Ni u jednom ni u drugoj neće sjediti ministar. Zašto? Pa ministar je, doslovce, sluga. Nije gospodar. Ali, zadovoljan sluga kada mu HEP uplati jednu milijardu dividende za onih 25% dionica. A jeftine struje na pretek...
>> Još Hrvatska ni propala dok mi živimo i imamo što prodati
Potpuno promašeni članak. Ako država nije dobar gospodar, onda ne znamo i ne možemo upravljati niti našim proračunom. Onda nemojmo izlaziti na izbore, nego platimo, na primjer, Švabi neka nam upravlja(!). Država treba biti vlasnik svega što je od nacionalnoglnog interesa, ali državne tvrtke moraju voditi profesionalci. Njima je svejedno tko im je vlasnik. Oni moraju profesionalno obavljati svoj posao, bez obzira da li je na vlasti lijeva ili desna, crna ili bijela opcija. Nažalost, nama državne tvrtke služe za uhljebljivanje podobnih i rodbine (nepotizam), za izvlačenje novca iz njih i kriminal svih vrsta. U uom slučaju država zaista jest "neprirodan gospodar" i u "incestu". Ali, kriminalu se može i mora stati na kraj! Sve drugo je jednosmjerna karta u propast.