Koliko je poremećena svijest o opstanku u civilizaciji u kojoj se, npr., bez ikakvog kompleksa reklamira poljoprivredni pesticid/fungicid pod imenom “earthcide”, u prijevodu “trovač” ili “uništavač planeta Zemlje”? Koliko je uopće suicidalno raspoložena civilizacija koja si odbija priznati da zagrijava atmosferu te da nafte neumitno ponestaje, pa ipak nastavlja ratove za “crno zlato”? Dr. Dražen Šimleša iz Instituta “Ivo Pilar” u svojoj novoj knjizi “Ekološki otisak” donosi pregled zamki industrijske civilizacije koja je u svom širenju dosegla, ako ne i prešla, granice kapaciteta Zemlje prijeteći da se uruši te za sobom povuče i čovječanstvo.
Izmišljanje nafte koja ne postoji
Šimleša donosi mnoštvo zapanjujućih podataka o energiji, hrani, vodi i poljoprivredi te ih vješto smješta u društveni kontekst. Okosnica priče o dokazu da je čovjek “potrošio Zemlju” jest podatak da, uza sadašnji broj ljudi, planet nudi 1,8 globalnih hektara (gha) svoje površine s pripadajućim resursima po čovjeku kako bi nadoknadio potrošeno ili uništeno. Prosječni pak Zemljanin troši 2,6 gha ili 1,4 puta previše. Naravno, ponajviše u razvijenim zemljama. Od 1961. udeseterostručili smo potrošnju energije, od čega 34% danas pokrivamo iz nafte, iz plina 26,5%, a iz ugljena 20,9%.
Ako i zanemarimo klimatske promjene, ostaje pitanje kada nam slijedi trenutak od kojega će nafte bivati sve manje? To se naziva “peak oil” i smješta se između 2005. i 2035., ovisno o optimizmu, navodi Šimleša. On, međutim, raskrinkava ispraznost optimističnih procjena da u svijetu postoji još 1276 milijardi barela nafte rezervi, i to time što je riječ o brojci koja je narasla potkraj 20. stoljeća kada je šest od tadašnjih 11 članica OPEC-a u kratko vrijeme bez bitnijih novih otkrića proglasilo da ima između 48 i 197% veće rezerve.
Tehnološke fatamorgane
Sve zato da bi im OPEC priznao pravo na veću proizvodnju nafte, pa Šimleša primjećuje da se “ponekad čini da se nafta upumpava u Zemljinu koru, a ne da se crpi iz nje”. Kad je riječ o poljoprivredi, godišnje se umjetnim gnojivima i navodnjavanjem 100.000 ha oranica pretvori u pustinje, a bajke o rješavanju gladi i zagađenja pesticidima s pomoću GMO kultura kompromitirale su se time što se nakon razvoja GM tehnologija počelo trošiti više pesticida nego ikad dotad.
Voda se privatizira, oceani se uništavaju suludim izlovom ribe – 90% ribe izlovi se u samo 8% svjetskih mora – a iz tropskih šuma, koje održavaju čak tri četvrtine prirodne cirkulacije vode, godišnje se iskrči 2 milijuna ha. U poglavlju “Tehnološke fatamorgane” Šimleša raskrinkava podvale koje se predstavljaju kao rješenja problema.
Tvrdi se, npr., da sve energetske i klimatske probleme možemo riješiti gradnjom 2000 reaktora od po 1 gigavata do 2050., ali se prešućuje da energija iz nuklearki oslobađa 70% CO2 u odnosu na onu iz termoelektrana na ugljen te da urana kao goriva već danas, kad samo 6% energije pokrivamo nuklearkama, dostaje za još samo 100 godina, što bi značilo da bismo ga ovim scenarijem potrošili za koje desetljeće.
Rješenja, a ne samo katastrofičnost
Šimleša inače ne običava širiti paniku, u tome čak vidi opasnost od pacifiziranja apatičnog čovječanstva te nudi i rješenja za probleme. Bitno mjesto zauzima štednja na tehnologijama koje već postoje. Pametnijom gradnjom zgrada i termoizolacijom uštedjeli bismo toliko energije da bismo riješili 40% klimatskih promjena. O isplativosti obnovljivih izvora govore procjene da bi u SAD, ako bi iz njih crpio samo 20% energije, naglo otvorio 335.000 novih radnih mjesta.
Da je razvoj bez uništavanja Zemlje moguć, a da se istodobno živi puno bolje nego danas, pokazuju naselja Sieben Linden u Njemačkoj, Findhorn u Škotskoj, Ithaca u SAD-u i mnoga druga. Šimleša spominje i ratove za resurse, no o tome je opširnije pisao u ranijim radovima. Na kraju, jedno poglavlje posvećeno je Hrvatskoj, koja još ima šume koje su vrednije od svjetskog prosjeka, vodu, čak i ljudski razvojni indeks u rangu Bahreina koji ima dvostruko veći BDP (PPP) od nas.
No, Hrvatskoj predbacuje to što smo 2001. živjeli na bogodanom prostoru koji nam je po stanovniku pružao čak 2,8 gha biokapaciteta, a trošili smo 2,9 gha. Gotovo da smo bili za primjer. Već 2006. biokapacitet smo srozali na samo 1,8, a počeli smo trošiti čak 3,3 gha. Usto, imamo dugoročnu energetsku strategiju prema fosilnim gorivima iako uvozimo 25% električne energije, 40% plina i 80% nafte. Od razvoja obnovljivih izvora ni spomena. Povijest uči da je svaka civilizacija koju nisu pokorili osvajači propala zbog uništavanja svojih prirodnih resursa. Ova je knjiga rijetko kvalitetan pregled opasnosti, ali i rješenja.
Ko da je to nešto Dr.Šimleša nije uzeo u obzir da globalno zatopljenje, deforestacija, poplave, potresi i vulkanske erupcije nemaju razornu snagu jedne hrvatske stranke, a mi ih imamo nekoliko, mi Hrvati smo zahvaljujući tim divnim i duševnim ljudima naa vlasti “cjepljeni“ protiv tih sitnih incidenata koji prjete ostatku svijeta, jedan hrvatski ministar razorniji je od uragana Katrina i erupcije islandskih vulkana zajedno i sada da brinemo za takve nebitne stvari.