U vrijeme socijalističkog, “besklasnog” radničkog društva njihova lica krasila su novčanice bivše Jugoslavije. Na smeđoj “hiljadarki” koja se prebrojavala preko žuljevitih ruku jugoslavenske radničke klase, ali u Titovim financijskim uredima, smiješio se lik Alije Sirotanovića, bosanskog rudara o kojem su se zbog premašivanja normi u kopanju ugljena prepričavale legende. O njegovim velikim rukama i još većoj lopati pjevao je popularni sarajevski rock-bend Zabranjeno pušenje. Još jednu novčanicu iz razdoblja bivše SFRJ krasila je slika rudara. To je bila popularna “zelenka” od pet tisuća dinara. S inflacijom, a potom i krvavim raspadom Jugoslavije rudari su iščezli iz novčanica, ali i radničkog života. U vrijeme mutne tranzicije i beskompromisnog kapitalizma njihova se lica u javnosti pojave tek nakon neke od rudarskih tragedija, npr. ona koja se dogodila 4. rujna ove godine kad je gorski udar zatrpao 34 rudara u jami mrkog ugljena Raspotočje pokraj Zenice. Njih 29 izvuklo je živu glavu, a pet ih je poginulo. Iza njih su ostale obitelji, djeca, kojima će vlasti podijeliti od sedam do 10.000 maraka (oko 40.000 kuna).
FOTO: Zoran Grizelj
Prst sudbine htio je da iz 550 metara duboke jame živu glavu izvuku Edmir Čandić (33), Nihad Rizvanović (34), Muharem Keleštura (31) i Abadin Mujezinović (24), s kojima smo točno tjedan dana nakon tragedije sjedili u kavani Sindikata rudara mrkog ugljena Zenica. Nervozno otpuhujući dimove jeftine sarajevske Drine, zurili su onako prazno u daljinu čekajući da im iz sindikalnog ureda isplate naknadu za liječenje. Muharem Keleštura sa Shanzovim ovratnikom oko vratne kralježnice prebirao je nešto po zelenoj zdravstvenoj knjižici, pokušavajući proniknuti što mu je u njoj napisao liječnik zeničke bolnice nakon što je ranjen stigao u bolnicu. I on i njegovi kolege priznaju da su se posljednjih dana pomalo umorili od medija, svih tih izjava i strke koja se preko noći stvorila oko njih nakon rudarske nesreće.
Ne spava od nesreće
– Nas jedino možete vidjeti u osmrtnicama ili, ako preživimo, u novinama i na TV-u gdje nas svi hvale da smo heroji. To ti, moj prijatelju, traje pet-šest dana i onda opet padamo u zaborav. Vidjet ćeš za deset dana, nitko o nama neće govoriti, a ni o onima koji su izginuli u jami. Takav ti je život nas rudara – odgovara Muharem, koji je u rudniku mrkog ugljena “nabrao” deset godina radnog iskustva.
Uz uvjet da ih ne tjeramo na evociranje sjećanja iz strašne tragedije i šoka koji su proživjeli, okupljeni zenički rudari ipak pristaju na “rudarsku ispovijest” koja je i sama crna kao i ugljen koji kopaju.
Sve su to mladići u najboljim godinama, ali težak rudarski život i šok koji su proživjeli 4. rujna ostavio je traga na njihovim umornim licima.
– Ja već sedam dana ne spavam, sva su mi svjetla u kući upaljena cijelu noć, televizor isto tako... Jednostavno se bojim mraka, nakon svega što su 20 i nešto sati proživjeli dolje u jami – kaže Nihad s vidljivim podočnjacima ispod očiju dok pije čaj i lijekove protiv bolova paleći cigaretu za cigaretom od nervoze. Kad će mu san doći na oči, kaže da “ne zna, možda nikad, ne znaju to ni doktori ni psihijatri s kojima smo sad svaki dan otkad su nas izvukli iz jame”. Svjetla pozornice su ugašena, medijsko zanimanje za njihove sudbine opalo je, političari ih više ne obilaze i ne spominju u svojim prigodničarskim govorima. Nakon svega, uz njih su ostale samo obitelji i poneki prijatelj, svakodnevni životni problemi i neizvjesna budućnost.
– Evo, moram kupiti knjige djeci – izvlači Muharem papirić na kojem mu je kći dječjim rukopisom ispisala: bosanski jezik, geografija, povijest...
– I ja isto – dodaje Edmir – samo ja moram za troje. Knjige za djecu kupit će od tankih rudarskih plaća, kasicu prasicu neće im otvoriti ni uprava rudnika ni Vlada Federacije BiH, koja je nakon tragedije onako, u političkom hipu, javno obećala pomoći rudarima jama Raspotočje. A kakve su im plaće, najbolje je pokazao Abdin Mujezinović vadeći iz stražnjeg džepa posljednju platnu listu. Na njoj piše iznos plaće 550 maraka (oko 2200 kuna). Kad se tome doda rata kredita, koji je podigao za gradnju obiteljske kuće, od plaće mu ne ostane gotovo ništa pa životari od naknade za topli obrok koja iznosi oko 50 kuna.
– Mi smo ti svi u kreditima, sve do jedan rudar, jer nema načina da išta u životu napraviš ako nisi podigao kredit. Nije to kredit za luksuz, već za kuću, dom, nema tu kupnje stanova, već elementi, cigla i zidaj – objašnjava Edmir Čandić sumornu rudarsku svakodnevicu. Iako im život na zemlji nije ružičast, onaj ispod zemlje, gdje svaki dan moraju prokopati rupu za jedan metar, crn je i neizvjestan. Kao i u vrijeme Alije Sirotanovića, rudarskog heroja iz doba Jugoslavije, i njima su ruke i lopata temeljna oprema kojom zarađuju svoju plaću. Rukavice, čizme i odijela daje im uprava rudnika na šest mjeseci. U slučaju da se zadužena oprema pokida ili ošteti, prema riječima naših sugovornika, oni sami moraju kupiti novu.
– Što reći, dolje je katastrofa, nema opreme, nema strojeva, ozljede na radu samo ti zaliječe u domu zdravlja i daju ti nekoliko dana bolovanja, a onda opet na posao – tvrde jednoglasno naši sugovornici nadopunjavajući svatko svoju priču novim, mračnim detaljima.
– Novac od osiguranja dobivaš tek kad ti se otkine dio tijela. I to je mala naknada, daju ti nekih tisuću maraka, kao invalidu – kaže Nihad napominjući da se rudarima moraju osigurati uvjeti dostojna čovjeka i radnika.
U jami provedu osam sati, unutra jedu, odmaraju se, obavljaju nuždu. Koristi od pridruženja rudnika mrkog ugljena u vlasničku strukturu Elektroprivrede BiH, kojoj daju ugljen za rad termoelektrana, nisu osjetili na svojoj koži, osim da su im povećane naknade za topli obrok.
Bosanski konji
– Da sad možemo dizati kredite jer prije to nismo mogli. Tako da nam živote sad diktiraju banke i gorski udari u jami... Naših života gotovo da i nema – opisuju slikovito rudarsku svakodnevicu Muharem.
– Mi smo ti, jarane, bosanski konji – tegli i šuti! Sad, nakon svega što nam se dogodilo i kad smo jedva sačuvali živu glavu, od nas prave majmune, slobodno to napišite – majmune – dodaje ljutito Abadin Mujezinović.
Svatko od njih ima nekog u obitelji tko je prije bio rudar. Prije nego što je Muharem Keleštura našao posao u jami Raspotočje, radila su u njoj čak tri njegova strica. Slično je stanje i s ostalim kolegama, koji su se okupili u kavani sindikata rudnika u Zenici. Kad će na posao, ne znaju. Znaju samo da sigurno neće zadugo jer je, kako kažu, rana na duši i u tijelu još duboka i teška, baš kao i jama u kojoj zarađuju za život. Jednoglasni su u ocjeni da, unatoč tragediji, jamu rudnika Raspotočje ne treba zatvoriti.
– Ako nam zatvore jamu, mogu nas slobodno strijeljati ili će nas strijeljati oni iz banke kod kojih svi odreda imamo kredite. Trebaju nam vlasti osigurati bolje uvjete za rad i povećati plaće, a mi ćemo raditi i dalje dolje pod zemljom jer nam nema druge. Tu ti, prijatelju, kod nas nema drugog izlaza, a ni drugog posla – zaključuje Edmir Čondić, s čijom se tezom slaže cijeli kolektiv.
I taman kad smo zaključivali razgovor, odnekud je radija dopirao refren stare pjesme Zabranjenog pušenja “Srce, ruke, lopata”, čiji su stihovi “Njegov je dan udaran, njegov san hiljadu tona za jedan dan”. – Eto – dobaci Nihad kroz smijeh – nama je opet kopati pa što bude!
>> Izvučeno tijelo i posljednjeg, petog rudara
Pozdrav bosanskim kolegama od djelatnika nekadašnjih Istarskih ugljenokopa. A novinaru poruka da su rudari za vrijeme socijalizma dobivali bar plaću dostojnu čovjeka a danas u kapitalizmu su predmet sprdnje, šaka jada....