Ubrzanje odobravanja kvota za uvoz stranih radnika i sve veći angažman na dovlačenju zaposlenika iz zemalja s nižim standardom očajnički je pokušaj poslodavaca da osiguraju potrebnu radnu snagu, ali i smanje pritisak na rast plaća.
Zasad je taktika urodila plodom jer podaci pokazuju da se u Hrvatskoj najviše ljudi zapošljava u sektore s niskim primanjima u kojima je zabilježen i veliki uvoz radne snage pa je rast prosječne plaće u Hrvatskoj sporiji nego u ostalim zemljama.
Iako uspješna, riječ je o taktici koja može funkcionirati isključivo na kratki rok jer i strani radnici žele iz Hrvatske otići u zemlje koje plaćaju bolje.
Tvrtke u Hrvatskoj godinama su mogle birati zaposlenike zbog visoke nezaposlenosti, ali iseljavanje je učinilo svoje pa su gotovo preko noći došle u situaciju da radnike moraju tražiti svijećom te da ih moraju jako stimulirati da ih ne bi napustili.
To im je vrlo teško jer nje dugotrajna financijska kriza rezultirala skupljom državom i niskom profitabilnošću, a u tim uvjetima nije bilo manevarskog prostora za ulaganje u zaposlenike i njihovo jače nagrađivanje.
Čim su se prilike na tržištu rada poboljšale, najbolji zaposlenici došli su u poziciju da mogu birati zemlju, tvrtku i posao koji će raditi te je moć prešla iz ruku poslodavca u ruke zaposlenika.
Dodatni pritisak na poslodavce proizlazi iz činjenice da tržište rada osvajaju mlade generacije koje imaju potpuno drugačiji mind-set od njihovih zrelijih kolega, i koji za svoj angažman zahtijevaju bolje radne uvjete, više fleksibilnosti, veća primanja i manje odgovornosti uz više slobodnog vremena.
Bogate ekonomije pokušavaju problem riješiti digitalizacijom i automatizacijom poslovnih procesa, ideja o skraćivanju radnog tjedna na četiri dana više nije avangarda, kao ni potpuna fleksibilizacija odnosa radnik – zaposlenik u pojedinim profesijama.
Hrvatski poslodavci imaju problem više jer im prepreku za bolje nagrađivanje radnika čini manjak konkurentnosti domaćeg gospodarstva, a bez koje nema ni rasta primanja, a bez toga ni radnika.
Dobar dio pada konkurentnosti uzrokovala je preskupa država, koja konačno mora shvatiti da mora rezati svoj aparat jer ga više neće imati tko plaćati.
Za svake vlade slušamo da će se rasteretiti gospodarstvo, ovo je prva koje je i napravila minorno rasterećenje u nekim segmentima... Problem je što svaka vlada jaču državu, diže poreze ili parafiskalne namete, jača birokraciju, itd. Došli smo do toga da porez čine skoro polovinu gospodarske aktivnosti, što je za ovako malu i nerazvijenu zemlju pogubno... Imamo zemlje koje nam mogu biti uzor gdje su reforme uspješno provedene, npr. Irska ili Estonija. No mi se ponašamo poput Grčke prije kolapsa - stalno raste broj državnih i javnih zaposlenika, kao i njihova primanja i prava... Imamo primanja u javnom sektoru viša nekih 25% od privatnog (prosjek), a da ne pričamo o preko 500 dodataka na plaću koje se dobiju u tom sektoru... Grčka se raspala kada više nisu mogli financirati javne strukture, mi smo jako blizu toga. Više se ne može smanjiti niti jedan porez, svu novostvorenu vrijednost (i više od toga) država preusmjeri u primanja u javnom sektoru... Nema novaca za avione, za otkup INA-e (možda i bolje), za bilo kakvu investiciju. A istovremeno smo poput otoka gubavaca za investitore, osim turizma apsolutno ništa se ne isplati kod nas raditi... Država smo gdje birokracija, mediji i političari kažnjavaju rad, zapravo cijeli javno sektor se grozi rada i izvrsnosti. Kod nas se raznim pravima može više zaraditi nego poštenim radom. Najgore je to što javnost ne oprašta i osuđuje bilo kakav uspjeh.