Dok su Meiselovi prapraunuci odmicali zastor sa spomen-ploče u karlovačkom Zorin-domu, pred mnoštvom okupljenih obiteljskih prijatelja, Karlovčana, čelnika dviju židovskih općina iz Zagreba, veleposlanika Češke, predstavnika grada Holešova, članovi Zore pjevali su pjesmu koju je skladao upravo David Meisel.
Pjesma, kao da ju je pisao po svojoj sudbini, govori o dobrom i humanom čovjeku koji tragično umire. Nepravda je nakon 76 godina dijelom ispravljena, a zločin počinjen nad Davidom Meiselom, najvećim i najznačajnijim ravnateljem Prvog hrvatskog pjevačkog društva Zora, koje obilježava 160 godina postojanja, odjekuje i dalje kroz vrijeme. Ploča je posvećena čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u karlovačkoj i hrvatskoj kulturi i za čijeg je vodstva Zora postala jedan od najcjenjenijih zborova u tadašnjoj državi, a nastupali su u Europi i doživljavali ovacije na koncertima na kojima su im se klanjali i kraljevi... A onda je došla 1941. i zlo koje je zasjenilo cijelu Europu, pa i Hrvatsku. Nije više bilo važno sve dobro što je David napravio za Karlovac, već je presudno bilo to što je bio Židov.
Prošla su samo tri dana nakon što je uspostavljena NDH, još zakon o rješavanju židovskog pitanja nije ni stupio na snagu u Karlovcu, a već su krvnici pokucali na vrata jednog od najcjenjenijih karlovačkih obrtnika, tajnika karlovačke Židovske općine koja je tada brojila oko 400 članova. Na zaprepaštenje njegove supruge, sina i dviju kćeri, odveden je u zatvor. Te su noći, 13. travnja 1941., pokucali i na vrata drugih uglednih karlovačkih Židova; poput Ive Goldsteina, Filipa Reinera i mnogih drugih. U idućih su nekoliko mjeseci odveli u zatvore stotine Židova, među njima i Davidova sina Zlatka koji je imao samo 21 godinu, a zatim ih deportirali u logore. Ubijeni su u logoru Jadovno u Lici.
– Znali smo tko je naš predak, no dalje od toga se nije išlo, nismo ništa više od toga ni pitali. Štedjelo se baku Olgu, pa tetu Edit i moju baku Ernu, Davidove kćeri. To je velika trauma koja je zauvijek obilježila obitelj. Tim više što su, nakon što su odvedeni David i Zlatko i nakon što su već ubijeni, u studenome 1941. godine odveli i Davidove kćeri. Vjerujem da je to bilo nakon akcije partizana koji su iz bolnice spasili suborca, jer je u studenome bio novi val uhićenja brojnih Židova u Karlovcu – priča nam Tena Bunčić, profesorica gitare u karlovačkoj Glazbenoj školi, Davidova praunuka i jedna od 15 živućih nasljednika obitelji Meisel, i nastavlja: – Tada je uslijedio novi šok i za obitelj Meisel.
Iako katolkinje po majci Olgi, Davidovoj supruzi, Edit i Erna odvedene su s ostalim Židovima i zatvorene u zatvor u zgradi današnjeg magistrata. No, jedan od žandara prepoznao je tetu Edu, kako smo je mi zvali, i rekao glavnom žandaru da je poštedi jer je bila zaručena za Vladimira Benića, kasnije i njezina supruga, i da nije prava Židovka. Pustili su i njezinu sestru, uz napomenu da će ih, budu li trebali, opet odvesti. Srećom, to se nije dogodilo i one su ratna vremena nekim čudom preživjele. I pokrstile su se, svi tragovi židovske vjere zatvoreni su u kutije u male pomoćne sobice, takozvane komorice. Sve je bilo zaključano donedavno kada sam počela istraživati povijest obitelji, život Davida Meisela.
To da su i baka i teta bile odvedene nisam znala sve do prije deset godina kada sam teti u Zagreb, danas pokojnoj, došla s formularima iz Yad Vashema u Jeruzalemu kako bih Davida i Zlatka prijavila kao žrtve holokausta. I tada je teta nevoljko o svemu govorila – kaže Tena Bunčić. Tragedija koju je obitelj doživjela dovela je do toga da su nasljednici odgajani kao ateisti, dodaje Tena. Ona 20 godina čita Bibliju, ide u reformacijsku crkvu i, kaže, proučavanje pradjedova života i njegove židovske vjere pomoglo joj je u spoznaji i razumijevanju Boga. A njezina je obitelj svoju povijest u Karlovcu počela pisati u rujnu 1906. kada je David Meisel bio izabran za nadkantora karlovačke Židovske zajednice.
– Za natječaj je doznao iz časopisa u Ostravi, na sjeveru Češke, gdje je tada već tri godine radio kao nadkantor i tajnik židovske općine. Rođen je u Češkoj, u Holešovu, a u Brnu išao je u gimnaziju i u kantorske škole. Ondje je primio i vjersko i glazbeno obrazovanje. Posao u Karlovcu dobio je s nepunom 21 godinom i dolazi u grad. Na stan ga prima obitelj Weiss, imućna obrtnička obitelj koja je imala poznatu tvornicu sapuna. Kako nisu imali djece, za Davida su se brinuli kao za svoje dijete, a kasnije je i preuzeo posao u tvornici.
Dragica Weiss imala je dobru prijateljicu Genovevu koja je iz Zagreba često s kćeri Olgom dolazila u Karlovac. Tako su se David i Olga upoznali i zavoljeli, a Olga je radi ljubavi prešla na židovsku vjeru. Imali su troje djece, sina Zlatka i kćeri Edit i Ernu. Već kada su osnovali svoju obitelji, udovica Weiss posvojila je Olgu – priča Davidova praunuka. Sve što je radio, a bio je svestran, radio je marljivo, predano i temeljito. Tako je, uz posao u tvornici sapuna, osnovao i prijevozničku tvrtku. Pomagao je i brojnu siročad, 1931. osnovao je i zakladu za pomoć djeci. Jedan od njegovih štićenika bio je i Ivo Sokačić koji je rano ostao bez roditelja, a David ga je odgajao kao svoje dijete.
David je bio iznimno cijenjem i poštovan kao obrtnik, a još više u Židovskoj zajednici kojoj je bio posvećen i kao nadkantor, osoba koja je vodila bogoslužje u sinagogi. Vodio je Savez kantora tadašnje Kraljevine Jugoslavije, bio izdavač kantorskog lista. Bio je i dirigent Obrtničko-radničkog zbora Nada, a od 1906. je i član Zore gdje je isprva pjevao kao lirski tenor u kvartetu. Već 1922. postaje zborovođa Zore i to ostaje sve do smrti 1941. kada se i gasi rad Zore.
– Bio je osoba sa savršenim sluhom. Strog, s velikom radnom disciplinom i energijom, pomladio je zbor i s njim dosegao europsku slavu, a osobito zapažena bila su gostovanja u Njemačkoj 1927. i Belgiji 1935. Upravo nakon povratka iz Belgije, jedan časopis u Zagrebu, desno orijentiran, oklevetao je Zoru i Davida da su pjevali samo srpske skladatelje.
– To, naravno, nije istina jer postoje tiskani programi na kojima piše da su uglavnom izvodili hrvatske skladatelje. Kako je u to vrijeme, a to je druga polovica 30-ih, prevladavalo antisemitsko raspoloženje u Europi, a antisrpsko u tadašnjoj Hrvatskoj, David se povukao, čak je ponudio i ostavku, ali, naravno, nije prihvaćena. Taj je slučaj zasigurno kumovao njegovu i Zlatkovu uhićenju – priča nam sugovornica.
Članovi Zore, ugledni Karlovčani, bili su svjesni nepravde koja se događa obitelji Meisel i nakon što su otac i sin odvedeni u logor, podigli su svoj glas, tražili načine da se nedužna čovjeka pusti iz zatvora. Uspjelo im je, no tada ustaše odlučuju da će na slobodu pustiti Davida, ali ne i Zlatka, a to otac nije želio. Ostao je sa sinom. Zlatko je tada imao samo 21 godinu i bio je student ekonomije.
– David i Zlatko bili su zaljubljenici u fotografiju. Pronašla sam fotografiju, vjerojatno jedinu sačuvanu, koja svjedoči o unutrašnjosti karlovačke sinagoge. Da su imali dva fotoaparata znamo jer sam pronašla dokument u kojem piše da ih moraju predati ustaškim vlastima – priča nam Tena Bunčić koja priprema i knjigu o Davidu Meiselu. Punu podršku inicijativi o odavanju počasti velikom sugrađaninu dao je i gradonačelnik Damir Mandić.
– Karlovac i Hrvatska u popriličnom čišćenju pamćenja moraju biti svjesni da nacizam i fašizam često navuku masku domoljublja. Davida Meisela promatram u kontekstu žrtve, jer je ubijen samo zato što je bio Židov. Kakve god boje bilo i kakvu god masku nosilo, zlo je zlo, a maske nisu vječne. Vječna je ljudska vrijednost – rekao je karlovački gradonačelnik.
Ajde ustase, smirite se malo...