Subota 13. lipnja - Manjine su uvijek terorizirale Hrvatsku
U jednoj “velikoj raspravi o uvođenju eura” iznova se govorilo da nam za to nije potreban referendum jer smo, kako reče Sandra Švaljek, euro prihvatili referendumom o ulasku u EU. A taj referendum bio je nasilje nad biračima i Ustavom i uopće ne izražava volju naroda – za EU je glasalo manje od trećine hrvatskih građana, oko 29 posto. Vidjevši opadanje potpore Bruxellesu, besramna se politička elita odlučila za promjenu Ustava, po kojem je za ulazak u EU bila potrebna većina ukupnog broja birača. Prezir prema EU ponovio se i na parlamentarnim izborima, na koje je izišlo onoliko birača koliko je glasalo za ulazak u EU. Tako se zapravo ponovila povijest u kojoj su etničke ili ideološke manjine vladale Hrvatskom, pa oni koji zagovaraju euro bez glasa naroda nastavljaju tradiciju Austrijanaca, Mađara, Talijana, Srba, ustaša i komunista koji su stoljećima kao manjina terorizirali ovaj narod.
Nedjelja 14. lipnja - Dok Srbi u Hrvatskoj žive bez vode i struje
Ako itko nema problema zbog nezaposlenosti, nema ih Milorad Pupovac. Gotovo svaki dan je zaposlen brigom zbog napada i “napada” na Srbe, i kako u tim nepodopštinama uvijek ima novih nijansi, ima ih i u Pupovčevim reakcijama, kao da netko organizira natjecanje između njega i takmaca. Čovjek se pita zašto mediji gromoglasno prate te “gnusne” ispade premda ih čine malobrojni te nemaju važnosti, utjecaja, značenja niti za njih ima javnog interesa. Pa zato da bi se u političkom životu održavao Pupovac, a u posljednje vrijeme i Milanović, dakle, dvojica političara koji na te događaje sliče jer također nemaju utjecaja. Zašto se pod nos stotina tisuća ljudi stavlja svaki smrad koji, samovoljno ili dirigirano, na zidovima, sportskim priredbama i drugdje ispišu neodgojeni divljaci. Zar ne bi bilo dovoljno smrad uočiti, ukloniti, izbrisati te rastjerati “autore”. Milorad Pupovac kao izdavač troši milijune kuna iz proračuna za Novosti koje svaki tjedan pišu puno gore stvari protiv Hrvata, a dok on, Plenković, Milanović, Novosti... na tim nepodopštinama skupljaju političke poene i novac, Srbi u Hrvatskoj žive bez vode i struje, iseljavaju se i izumiru. Kao i Hrvati, da ne zaboravim reći.
Ponedjeljak 15. lipnja - Od sto birača – 87 odbilo bi Škoru
Prema anketama, kad biste Miroslava Škoru postavili na jednu stranu scene, a na drugu 100 Hrvata, pa kad bi im Škoro rekao – priđite mi, prišlo bi mu ih samo trinaest. Osamdeset sedam birača od sto bi ga odbilo! Unatoč tome, pjevač lake glazbe i dalje se poistovjećuje s narodom, kao da je narod njegov i samo on na njega ima pravo, pa takmace poziva na “sučeljavanje na stadionu, pred narodom”. Možda čovjek misli da su njegovi ljudi iznimno vrijedni, pa može svojatati cijeli hrvatski puk. A svojata ga dok istodobno čini povlaštenim osobe iz miljea koji je uvijek bio u narodu omraženi znak privatizacije – osobe iz vlastite obitelji. Svoju je sestru uvrstio na izbornu listu u četvrtoj izbornoj jedinici, pa, narode, biraj plemenitu krv. U povijesti politike, diktatura, mafije, grabeža... obitelji su imale velike uloge, što Škoro instinktivno osjeća. Ali ne kao čovjek iz naroda, nego kaonarcis koji u svoje i interese svoje obitelji upreže narod kao glasačku marvu. Kako ga nije stid, jer možemo zamisliti da ima puno pametnijih i sposobnijih od njegove sestre koji bi radili za narod i zasluživali saborsku plaću. Ali Škoro razmišlja narcisoidno – ja sam izniman pa je takva i moja obitelj.
Utorak 16. lipnja - Plenković, Bernardić – svi za jednoga
Plenković i Bernardić visoko na izborne liste stavljaju samo sebi odane. Ništa novo, to su činili svi dosadašnji predsjednici stranaka i vjerojatno se tako radi i u tzv. razvijenijim demokracijama. Politika je konstrukcija, a u svakoj konstrukciji moraju biti usklađeni dijelovi koji je čine kako bi funkcionirala. Funkcionira kao predsjednikov stroj, ni Plenkoviću ni Bernardiću nije važno tko je sposoban, stručan, nego je važno – kad vođa digne ruku, svi je moraju dignuti, kad vođa zajeca, svi moraju zajecati, kad vođa nekoga nagnječi, svi ga moraju nagnječiti... – stroj radi besprijekorno. Svaki stranački prvak je diktator, samo što se diktatori razlikuju. Svađe s Tuđmanom na sastancima stranačkih i državnih tijela bile su normalne, no za njegov izbor kadrova jedini je kriterij bila korist za Hrvatsku. I koliko god mu je netko bio žestoki protivnik, Tuđman ga je uzimao kad bi vidio da taj kriterij zadovoljava. Nije bio zlopamtilo, opraštao je i urotnicima. Sav svoj zreli život posvetio je stvaranju hrvatske države, a Plenkoviću, Bernardiću i sličnima ta je država servis za njihove ambicije, a dio toga servisa su kadrovi. Tuđman – jedan za sve, Plenković, Bernardić... – svi za jednoga.
Srijeda 17. lipnja - Hrvatska bi bila ljevija, ali bi ostala ista
Povjesničar Ivo Lučić bit će na izborima kandidat HDZ-a, a Plenkovićev je poziv prihvatio ne bi li pomogao spriječiti reprizu predsjedničkih izbora. Drži da bi pobjeda Restart koalicije značila “četiri godine lutanja, nekompetencije i ideološkog ekshibicionizma uz neizbježnu obnovu titoizma i sličnih tema iz arsenala socijalističke propagande”. Titoizam kao zločinstvo ne može se obnoviti, ne može biti diktature, jednostranačja, progona, zatvaranja i ubojstava političkih protivnika, a o ostalome kad je riječ, pogotovo o antifašizmu, on se uvelike slavi i kad SDP nije na vlasti, u prvom redu zato što je velika većina medija ljevičarska. I sigurno je da bi SDP zadržao HDZ-ovu nebrigu o nacionalnim interesima – jednako bi bio podložan Europskoj uniji, ne bi dirao profitere iz najmoćnijih zemalja EU, ne bi obuzdavao uvozni lobi koji uništava hrvatske proizvodnje, ne bi proglasio isključivi gospodarski pojas na moru, bio bi za uvođenje eura, ukratko – položaj Hrvatske kao kolonije iz koje se izvlači golem novac ostao bi isti. Najveća promjena bila bi u razmahu ljevičarenja i još većem utjecaju u institucijama, medijima i svuda gdje je to moguće. Hrvatska bi bila ljevija, ali bi ostala ista.
Četvrtak 18. lipnja - Nigdje ne piše da je Hrvatska sekularna
Davor Bernardić, lider Restart koalicije i predsjednik SDP-a, poručio je da je Hrvatska sekularna država i da se Crkva “nema što petljati u politiku i izbore” komentirajući preporuke biračima Hrvatske biskupske konferencije. “Ono što se iz ovog može iščitati, je da su nezadovoljni Vladom koja nije uvela neradnu nedjelju”, ocijenio je Bernardić na predstavljanju obrazovnog programa Restart koalicije. Prvo, nigdje ni u Ustavu ni u zakonima ne piše da je Hrvatska sekularna država, to je samo želja i obmana ljevičara koji uvijek misle da mora biti onako kako oni kažu, pa i kad krivotvore kao ovaj put. Drugo, i da piše, biskupima se nema što prigovoriti, njihova je jedina moć – moć riječi, i nikad nisu imali ni vojsku, ni policiju, ni druge institucije kao Bernardićevi prethodnici koji su Crkvu bili posve isključili iz javnosti, a svećenstvo progonili te ubijali i zatvorili desetke tisuća vjernika i nevjernika. Njihov bi nasljednik opet Crkvi oduzeo jedino što ima – snagu i dužnost uvjeravanja u kršćanski dobro. Kao što u vlastitoj stranci nepoćudne ponižava i degradira na izbornim listama, o čemu pišu svi mediji. Istodobno na tim listama favorizira kriminalce sa zatvorskim preporukama.
Petak 19. lipnja - Po čemu su slični Vukojević i Orbán
Po čemu su slični Vice Vukojević i Viktor Orbán? Usporedba će se nekima učiniti neprikladnom, ali, eto, danas mi je pala na pamet. Sjećamo se kako su Vukojevića mediji dugo optuživali da je silovao Bošnjakinju u logoru u BiH, Vesna Pusić je u Saboru zahtijevala od Sanadera da ga isključi iz Ustavnog suda, a kad je ustanovljeno da nedjelo nije učinio i da spomenuta žena ne postoji, nitko mu se nije ispričao. Prije dva mjeseca Mađarska je radi suzbijanja koronavirusa uvela izvanredno stanje, što je premijeru Orbánu omogućilo da vlada izvršnim uredbama. Cijela Europa, političari, žene, djeca, drveće... vikala je – diktatura, diktatura, diktatura! Mađarske vlasti uvjeravale su da će to stanje biti ukinuto čim za to bude uvjeta, ali uzalud. I sada je ukinuto, ali se Orbánu, kao ni svojedobno Vukojeviću, nitko nije ispričao. Slučajevi nisu slični, ali je u oba slučaja teror medija i nekih ljevičara isti. Od Francuske revolucije, u kojoj je ljevica dobila ime, laži, izmišljotine, neistinite optužbe, bezrazložno ocrnjivanje protivnika... trajno su obilježje svih lijevih miljea, u diktaturama i demokraciji, na vlasti i u oporbi, a kad se istina ustanovi, šuti se kao da ničega nije bilo.
Uf, taman sam mislio da necu moci, kad li naidjoh na ovaj clanak, a ono krenulo, ne staje.