Kad su američki "očevi osnivači", Founding Fathers, 1776. napisali i potpisali slavnu Deklaraciju o neovisnosti, u kojoj druga rečenica glasi: "Smatramo da su ove istine očite: da su svi ljudi stvoreni jednaki, i da im je Stvoritelj podario neka neotuđiva prava, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom," brojni potpisnici te Deklaracije, uključujući i četvoricu od petorice prvih predsjednika SAD, onaj dio o "slobodi kao neotuđivom pravu" podržavali su više u teoriji nego u praksi, budući da su bili robovlasnici. No, brojni "očevi osnivači" bili su protiv ropstva: Benjamin Franklin i Benjamin Rush osnovali su prvo društvo za ukidanje ropstva 1774., dvije godine prije američke neovisnosti, a robovlasnik George Washington u oporuci je svojim robovima dao slobodu i potpisao zakon kojim se u novim teritorijama, kasnijim državama (od Ohija do Iowe) ropstvo zabranjuje. Sve sjeverne države ubrzo su donijele zakone o ukidanju ropstva, od Pennsylvanije i Massachusettsa 1780. do New Jerseya 1804.
Jug je toliko ekonomski ovisio o plantažnoj poljoprivredi da im se nije bilo moguće odreći ropstva; kad je Eli Whitney 1793. izumio mehanički stroj za uklanjanje sjemenki iz pamuka, ogromna potražnja učinila je od pamuka glavni usjev Juga, koji je istisnuo čak i duhan i šećernu trsku. Pamuk s Juga je 1860. činio 70 % izvoza SAD-a. Zbog posljedica napoleonskih ratova, Velika Britanija je robu koju nije mogla prodati u Europi jeftino nudila Amerikancima. Da bi zaštitili industriju u razvoju na Sjeveru, SAD su 1828. donijele izuzetno strogi zakon o carinama na uvoz, koji je ekonomski teško pogodio Jug – umjesto jeftinije uvozne britanske industrijske robe morali su kupovati skuplju sa Sjevera, a bez prodaje svoje robe Britanci su imali manje sredstava za kupnju pamuka, te je trpio južnjački izvoz.
Glavni grad Washington (Columbijska oblast), podignut na granici Sjevera i Juga na teritoriju koji su dale države Virginija i Maryland jer prijestolnica federacije ne smije biti na tlu nijedne pojedinačne države, bio je poprište žestokih političkih borbi sjevernjaka da se ropstvo ukine i južnjaka da se ono, kao temelj ekonomske strukture Juga, očuva. Posebna jabuka razdora bilo je pitanje ropstva na novim teritorijama, onim kupljenim od Francuske 1803. (Louisiana do Arkansasa) i osvojenim 1848. nakon rata s Meksikom (Kalifornija, Nevada, Novi Meksiko...).
Nakon 10 godina teksaške neovisnosti sjevernjaci su konačno pristali na ulazak Teksasa u SAD kao robovlasničke države, i Meksiko je objavio rat SAD, računajući da će rastegnuti Amerikance na dva fronta zbog sukoba s Englezima (tj. Kanadom) oko teritorija Oregona. Međutim, predsjednik Polk riješio je sukob prepuštajući Kanadi Vancouver, te su Meksikanci u ratu 1846.-1848. potučeni do nogu i vojska SAD-a ušla je u Ciudad de México. Većinu časničkog kadra na obje strane u Građanskom ratu činili su veterani tog rata, u kojem SAD nisu izgubile nijednu bitku.
Brojni Južnjaci zalagali su se za širenje SAD-a ne samo na zapad, nego i u Srednju i Južnu Ameriku, da bi proširili robovlasnički teritorij: William Walker uspio je 1856. na godinu dana zavladati Nikaragvom, a Narciso López pokušao je 1854. oteti Kubu Španjolcima i priključiti je SAD-u kao robovlasničku državu. Obje strane naročito su se pedesetih otimale oko teritorije Kansasa – "krvareći Kansas" pun gerilaca obje strane - pokušavajući buduću državu pridobiti na svoju stranu. Neki čak smatraju 2. lipnja 1856. kad je fanatični abolicionist John Brown napao robovlasnike kod Black Jacka u Kansasu pravim početkom rata. Kako su se starije države, Virginija i obje Karoline, preorijentirale na raznovrsnije usjeve, potražnja za ropskim radom premjestila se dublje na Jug, u nove države poput Alabame i Mississippija, te su brojni vlasnici svoje robove prodali zapadnije; selidba i razdvajanje obitelji pogoršali su ionako teške uvjete života robova. To je doprinijelo rastu abolicionističkog pokreta, potpomognutog popularnošću knjiga poput "Čiča Tomina koliba" Harriet Beecher Stowe. Inače, brojni borci protiv ropstva i sami su bili rasisti koji su smatrali da crncima nije mjesto u SAD, te su 1821. osnovali afričku državu Liberiju u koju su slali oslobođene robove.
Izbor 1860. predsjednika Abrahama Lincolna na abolicionističkoj platformi potaknuo je ocjepljenje niza južnih država iz Unije, za što odlazeći predsjednik Buchanan nije imao učinkovitih načina sprječavanja. Pripremajući se za rat. Lincoln je za zapovjednika saveznih trupa pozvao cijenjenog generala Roberta E. Leeja, ali je Lee čekao hoće li njegova rodna Virginija izići iz Unije i nakon toga se, iako protiv secesije, priključio Jugu.
Prve hice su trupe Konfederacije ispalile na Fort Sumter, tvrđavu federalnih trupa u Charlestonu u Južnoj Karolini 12. travnja 1861. Sjevernjaci su uzvratili, i rat je bio neminovan.
Vi ljudi s Juga ne znate što radite. Ova zemlja plivat će u krvi, i sam Bog zna kako će se to završiti. To je budalaština, ludilo, zločin protiv civilizacije! Vi olako spominjete rat, nemate pojma o čemu govorite. Rat je užasna stvar! A i pogrešno procjenjujete ljude Sjevera. Oni su miroljubiv narod ali gorljiv, i borit će se. Oni neće dopustiti da ova zemlja bude uništena bez da ulože silan napor da je očuvaju. Osim toga, gdje su vam ljudstvo i sredstva za rat da se s njima sukobite? Sjever može napraviti parni stroj, lokomotivu i željeznički vagon, a vi jedva da možete napraviti metar tkanine ili par cipela. Uletjeli biste u rat s jednom od najmoćnijih, mehanici vještih te odlučnih nacija na Zemlji – na vašem kućnom pragu. Neuspjeh vam je zajamčen. Samo ste duhom i odlučnošću spremni za rat; u svemu ostalom spremni niste, a za lošu se stvar hoćete boriti. U početku ćete imati uspjeha, ali kad vaši ograničeni resursi počnu presušivati, odsječeni od europskih tržišta kao što ćete biti, vaš žar će usahnuti. Kad bi vaši ljudi samo stali i razmislili, shvatili bi da vam je na kraju neuspjeh neminovan.
Pismo koje je 1860., doznavši za odcjepljenje Sjeverne Karoline, svojem prijatelju prof. Davidu F. Boydu iz Virginije, napisao W. T. Sherman, budući ključni general Unije; u pismu je točno predvidio kako će se stvari razvijati sljedećih pet godina
Prva bitka, pak, dogodila se 21. lipnja, kod Bull Runa (prva od dvije velike bitke koje sjevernjaci zovu Bull Run, a južnjaci Manassas); u sudaru neiskusnih vojnika s obje strane, Jug je bio premoćniji. No, i pored početnih uspjeha u bitkama, Jug je bio osuđen na propast: "strategija anakonde" tadašnjeg sjevernjačkog zapovjednika Winfielda Scotta pokazala se vrlo uspješnom: pomorska i kopnena blokada izolirala je Jug, a pamuk se mogao izvoziti samo švercerskim kanalima, što je svelo južni izvoz na 10 %. Sjevernjačko osvajanje 1862. New Orleansa, jedinog južnog grada koji je spadao na popis 10 najvećih u SAD, te 1863. nakon 47-dnevne opsade Vicksburga, ključnog grada na rijeci Mississippi, značilo je da Unija u potpunosti kontrolira sjevernoameričke prometnice.
Ruralni i neindustrijalizirani Jug nije imao uspjeha ni na vanjskopolitičkom ni na unutarnjopolitičkom planu. Niti jedna država u svijetu nije priznala Konfederacijske države Amerike, zahvaljujući agresivnoj Lincolnovoj politici koja je jasno naglasila da bi svako priznanje KDA značilo objavu rata SAD-u. U Konfederaciji uopće nije bilo političkih stranaka, jer su smatrane velikim zlom, ali je to značilo da politika Jeffersona Davisa, predsjednika Konfederacije, nema nikakvu ponuđenu razrađenu alternativu.
Gašenje trgovine pamukom značilo je, zbog nedostatka tereta, propast ono malo željeznica koje su postojale na Jugu, i kad se pojavila potreba za prijevozom vojske, vlakova nije bilo. Jug je bio žestoko razaran; osim ključnog Gettysburga i nekoliko manjih bitki na zapadu, sve bitke rata odvijale su se na tlu Konfederacije, najviše u Virginiji.
Prije Gettysburga, možda najveća prekretnica rata bila je bitka kod Shiloha, 6. i 7. travnja 1862., u kojoj je Lincoln dobio svoje ključne zapovjednike za nastavak rata kakve je tražio: generale Granta i Shermana. Posebno je impresivna bila transformacija W. Shermana, koji je od psihičkog bolesnika koji se tek vratio u vojsku nakon liječenja od depresije postao najistaknutiji zapovjednik Unije. Navodno je Sherman, nakon što je tijekom prvog dana i žestokog južnjačkog naleta uspio spriječiti raspad sjevernih postrojbi i uspješno organizirati povlačenje, navečer naišao na Granta kako puši cigaru pod jednim hrastom, i nešto mu je u tom trenutku nagovijestilo da ne bi uopće trebao spominjati povlačenje. Samo je rekao: "Pa, Grante, imali smo baš pakleni dan, zar ne?" na što je Grant odgovorio: "Aha. Ali sutra ćemo ih smlatiti."
Sherman koji je 7. travnja izašao na bojišnicu bio je sasvim drugi čovjek; neustrašivo je vodio vojnike u nezaustavljive juriše; ni to što je triput lakše ranjen i što su dva konja ubijena pod njim nije ga moglo zaustaviti u donošenju velike pobjede Uniji. Ako je Lincoln u Grantu konačno našao zapovjednika koji će voditi rat onako kako je predsjednik zamislio, Grant je u Shermanu, "prvom modernom generalu", našao pravog čovjeka koji će izvršiti njegove zapovjedi.
Nakon što je pohod generala Leeja na sjever zaustavljen u krvavoj trodnevnoj bici kod Gettysburga, Sherman je 1864. taktikom "spaljene zemlje" poharao Jug, opustošivši Georgiju i spalivši Atlantu; taj veliki uspjeh osigurao je Lincolnu reizbor i drugi mandat. Nakon toga je Sherman krenuo sjevernije, i užasno razorio Južnu Karolinu kao opomenu Jugu, jer je to bila prva država koja se odcijepila; čim je zašao u Sjevernu Karolinu, razaranje je sveo na razumnu mjeru, čime je zadobio čak i poštivanje neprijatelja, jer je bilo jasno da njegova pustošenja nisu izraz mržnje, već sredstvo da se što više skrati rat čiji je ishod tad već bio očit.
Priznajem, bez srama, umoran sam od borbe i od nje mi je zlo – njezina slava je tek mjesečina; čak i najblistaviji uspjeh postiže se preko mrtvih i unakaženih tijela, uz očaj i jadikovke dalekih obitelji, koje se meni obraćaju zbog sinova, supruga i očeva... samo oni koji nikad nisu čuli pucanj, nikad nisu čuli vrisku i stenjanje ranjenih i posječenih, samo takvi mogu glasno tražiti još krvi, još odmazde, još pustošenja.
General Sherman u osobnom pismu 1865. nakon predaje Konfederacije
Predajom Leeja 9. travnja 1865. u sudnici Appomattoxa u Virginiji rat je konačno službeno okončan, skoro u dan četiri godine nakon što je počeo. Prvi moderni rat, u koji se krenulo s kremenjačama a završilo ga uz Gatling strojnice, pored užasnih razaranja i stotina tisuća mrtvih – uglavnom od bolesti zbog klime na jugu, a samo 10 % u bitkama - donio je i skokovite tehnološke napretke i obilježio Ameriku na način koji se i dan-danas osjeća. No, za sve bitne detalje o njegovom značaju, karakteristikama i posljedicama jedan članak nije dovoljan da ih iznese; tek bi oveća knjiga mogla dovoljno zaći u detalje da objasni sve značajke tog zadnjeg velikog vojnog sukoba na tlu Sjeverne Amerike.
Nije zadnji ...................