Zahtjevi tržišta, sve neizvjesnije posljedice klimatskih promjena te institucionalni okviri proizvodnje, od ograničavanja upotrebe zaštitnih sredstava do raznoraznih "zelenih" i sličnih ciljeva koji se nameću proizvođačima, sve više dovode u pitanje opstanak voćarske proizvodnje, bila ona konvencionalna ili ekološka. Stoga je nužno tražiti rješenja koja će osigurati neophodno potrebnu proizvodnju koja je tržišno prihvatljiva, a proizvođaču isplativa, kazao je ovih dana na 17. znanstveno-stručnom savjetovanju hrvatskih voćara predsjednik Hrvatske voćarske zajednice (HVZ) Branimir Markota. Razgovaramo ima li perspektive u hrvatskom voćarstvu, konkurentnosti, kako smanjiti ovisnost o enormnom uvozu voća kojega smo samo lani u 11 mjeseci uvezli za vrtoglavih 326,5 milijuna eura produbivši vanjsko-trgovinski deficit na 207,5 milijuna...
Je li točno da nam proizvodnja voća pada? Kakva je danas situacija u hrvatskom voćarstvu?
Proizvodnja iz godine u godinu pada.Već duže vrijeme u Hrvatskoj uvozimo polovicu potrebnog voća iako imamo potencijale za puno veću proizvodnju. Voćarske površine nam rastu, a količinska proizvodnja kontinuirano pada i sve je manje voća koje se ubere u voćnjacima. Razloge za takvu situaciju lako je sagledati. Voćarstvo, pogotovu intenzivno, izuzetno je tehnološki i kapitalno zahtjevna proizvodnja, klimatski jako osjetljiva i radno vrlo intenzivna. Zbog bezbroj objektivnih okolnosti koje određuju proizvodnju voća (upotreba zaštitnih sredstava, cijene repromaterijala i radne snage, ogromnog administriranja i raznoraznih kontrola, nemogućnosti kvalitetnog osiguranja voćnjaka od elementarnih nepogoda, neizvjesnosti oko ostvarivanja pristojnog dohotka, a pogotovu zbog neizvjesnih klimatskih nepogoda (mraz, tuča, suša, bolesti...) i tržišnih poremećaja vidljivo je da ljudi koji imaju iole neki drugi izbor, čak i u poljoprivredi, sve češće napuštaju intenzivno voćarstvo kao osnovno zanimanje, odustaju od proizvodnje.
Kako komentirate prosvjede poljoprivrednika diljem EU? Jesu li zeleni planovi EU prerigorozni i bi li ih trebalo odgoditi? Kako se oni odražavaju na voćarstvo?
Proizvođači hrane, a tu su i voćari, s opravdanjem prosvjeduju protiv poljoprivrednih politika Europe. Kritike se prvenstveno odnose na tržišnu politiku kod poljoprivrednih proizvoda jer se dozvoljava uvoz poljoprivrednih proizvoda iz trećih zemalja, izvaneuropskih država koje nemaju ni približno tako strogo reguliranu proizvodnju hrane kao članice EU, posebice kod upotrebe zaštitnih sredstava i gnojiva te tzv. zelenih planova i tzv CO2 otiska. Teško je u tim okvirima proizvoditi, a pogotovu proizvoditi jeftino, dobro, ukusno i još da "lijepo izgleda ". Jasno je svima da je Europa dio globalnog svjetskog tržišta, kao i što je Hrvatska dio europskog, da je protok roba neminovan, ali svi trebamo misliti na potrebu da smo što manje ovisni o uvozu hrane. Proizvodnja hrane trebala bi biti strateški nacionalni interes. No u posljednjih nekoliko dana svjedočimo preispitivanju nekih poljoprivrednih politika u Europi, ali i u Hrvatskoj koje su poljoprivrednicima i voćarima problematične. Neminovno je očekivati da se pokloni više pažnje proizvodnji hrane, a ne samo "zelenim politikama" jer proizvodnja hrane nije problem samo poljoprivrednika nego svih dionika koji tu hranu koriste. Zaista se treba zapitati tko će sutra u ovako determiniranom okruženju uopće proizvoditi. Voćari diljem cijele Europe izuzetno su pogođeni ovim rigoroznim poljoprivrednim politikama i očekuju promjene u regulativama do kojih mora doći ako se želi sačuvati proizvodnja hrane.
Koliko zapravo proizvedemo voća? Koliko udjela u tim brojkama imaju voćnjaci u ekološkoj proizvodnji, odnosno voće, što je ovih dana bila i tema savjetovanja kojega je organizirao HVZ?
Pod ekološkim nasadima u Hrvatskoj je 2022. evidentirano 122 tisuća ha, a pod ekološkim voćnjacima 14.380 ha ili 1,2% ukupnih ekoloških površina (od čega najviše ekoloških površina, oko 65%, zauzimanju krški pašnjaci ). U ekološkim nasadima voća najviše je orašastih vrsta (ljeska, orah) i to na 10.287 ha, šljiva na 1246 ha, jabuka na 590 ha, kruška na 721 ha. Prije deset godina, 2013. u Hrvatskoj je bilo 3240 ha ekoloških nasada voćnjaka - i to orašastih vrsta na 2036 ha, šljive 417 ha, jabuke na 186 ha, višnje na 134 ha... Vidimo da su površine pod voćnim kulturama narasle 4,5 puta, nasadi pod orašastim plodovima pet puta, a ostale vrste tri puta, što ukazuje na to da su nam površine pod ekološkim voćnjacima iz godine u godinu sve veće i očito postoji i interes za podizanjem ekoloških nasada. To treba povezati i sa značajno većim potporama, općenito u svim ekološkim proizvodnjama. No nažalost, rast površina nije u korelaciji s rastom proizvodnje pa se opravdano postavlja pitanje zašto je to tako, pogotovu kada se vidi da je u strukturi voćnih vrsta dominantno zastupljeno orašasto voće koje je najmanje zahtjevno u proizvodnji.
Isplati li se uopće ekološka proizvodnja u Hrvatskoj? Ili samo pojedinih kultura?
Podaci o površinama na kojima se odvija proizvodnja, a to su drugačiji podaci od onih na kojima su evidentirani "voćnjaci" pokazuju da je pravih voćnjaka sve manje. Slijedom toga je jasno da je i manja proizvodnja. Dakle, 2018. u Hrvatskoj je bilo cca 30.000 hektara voćarskih površina ili cca 3% ukupnih poljoprivrednih površina. Na tim površinama se tada proizvelo cca 248.000 tona voća. Prema podacima za 2022., evidentirano je cca 40 000 hektara "voćnjaka" na kojima je proizvedeno cca 164.000 voća. Tako velike oscilacije u proizvodnji su izravni rezultat nedostataka navodnjavanja, suvremenih tehnologija za zaštitu te velikih tržišnih poremećaja. Što se tiče isplativosti kod proizvodnje voća u posljednjih nekoliko godina puno je isplativije baviti se voćnim vrstama koje nisu zahtjevne u proizvodnji, pogotovu po pitanju zaštita i angažmana radne snage. Pokazalo se da je uzgoj kultura kao što su orah i lijeska, nasuprot vrlo zahtjevnom uzgoju jabuke, kruške, trešnje, marelice, nektarine... isplativiji.
VEZANI ČLANCI:
A rezultata takve proizvodnje, pogotovo ako je ekološka - za što su se dobivale i puno veće potpore - nema. Koliko je tako potpora bačeno u vjetar? Je li se stalo na kraj takvoj praksi?
Ni jedna potpora nije odobrena niti isplaćena da bi joj namjera bila da ode u vjetar. Međutim neke potpore što zbog svoje namjene (npr. potpora dohotku ) regulirane su europskim poljoprivrednim politikama i osnova za isplatu tih potpora nije proizvodnja hrane nego površine. Proizvođači voća su jako nesretni s modalitetima kako se određuju neke potpore. Naime, često se u interventnim potporama nepravedno izjednačavaju kriteriji za potpore pa ispada da približno istu svotu potpore dobije voćar po jednom hektaru i vlasnik npr. dva magarca ili zaštićenog konja. Takvim, često neshvatljivim odlukama nadležnih institucija, ne šalju se dobro poruke proizvođačima od kojih se očekuje da proizvode i očuvaju potrebnu proizvodnju hrane. Vrlo često razgovaramo između sebe i s nadležnim Ministarstvom o modalitetima kao i namjerama kada se daju određene potpore, ali često nismo sigurni da su neke potpore određene prvenstveno s ciljem da se podrži proizvodnja, a što bi trebao biti glavni cilj. Što se tiče investicijskih potpora to su namjenske potpore koje su, pogotovu u zadnje vrijeme, strogo usmjerene, kontrolirane i u pravilu rezultiraju novom proizvodnjom. I na tom tragu treba raditi što više jer ako toga ne bude izgubit ćemo ne samo na tempu nego nikada nećemo doći do planiranog cilja.
U svijetu, pa i Hrvatskoj raste potražnja za ekološkim proizvodima? Kako je to kad je u pitanju voće?
Rast u potrošnji ekoloških proizvoda je prisutan u svijetu i u uskoj je korelaciji sa standardom i kulturološkim navikama. Gotovo konstantno potrošnja ekoloških proizvoda raste po stopi 4 do 6% godišnje. Interesantan je svjetski podatak u potrošnji ekološke hrane gdje dominira Švicarac s 425 eura godišnje, Danac s 384 eura, Austrijanac s 268 eura, Amerikanac 143 eura, dok Hrvat troši svega 24, Poljak 8 eura... Svjetski prosjek konzumacije ekološke hrane po osobi je 15,7 eura godišnje. Što se tiče, npr jabuka, od ukupno proizvedenih jabuka u 2023. godini u Europi (1,1 milijun tona) cca 6% ili 680 tisuća tona otpada na organsku jabuku. Prije šest godina učešće ekološke jabuke u ukupnoj proizvodnji bilo je cca 4% (530 tisuća tona) što znači da se do danas proizvodnja ekološke jabuke u Europi povećala za 30%. Najveći proizvođači ekološke jabuke su Italija, Francuska, Njemačka... Hrvatska proizvede manje od 1 milijun tona ekološke jabuke godišnje i to na površini cca 590 ha. Potražnja i potrošnja ekološkog voća je u uskoj korelaciji s kupovnom moći i prehrambenim navikama Prodajne cijene ekološkog voća su znatno veće od konvencionalno proizvedenog voća i to si, pogotovu u manje razvijenim zemljama, relativno malo građana može priuštiti.
Kako se voćari mogu boriti s dampinškim cijenama voća koje se uvozi u RH, pogotovo iz trećih zemalja i je li ono dovoljno kontrolirano?
Voća u Hrvatskoj nema dovoljno iz vlastite proizvodnje i s obzirom na to da smo otvoreno tržište voće dolazi u Hrvatsku sa svih strana. Iz Europe, jedinstveno smo tržište, slabe su i kontrole. Dolazi nam svakakva kvaliteta i jasno s tim u vezi i cijena. S trećih tržišta dolazi pak voće koje bi se trebalo još više kontrolirati tako da u oba slučaja imamo svojevrstan damping ili nelojalnu konkurenciju koja nam često pravi velike probleme. U konačnici bi svaki potrošač trebao obratiti pozornost na porijeklo voća koje mu se nudi i dugoročno je to najbolji način da se tržište pročisti.
Kako to da država poput Hrvatske ne može proizvesti dovoljno voća za vlastite potrebe i da je sa samodostatnosti na svega 50%?
Izuzetno zahtjevna proizvodnja, velike neizvjesnosti na svim segmentima proizvodnje i na kraju niska dohodovnost glavni su razlozi da se ljudi teško odlučuju za bavljenje proizvodnjom voća kao jedinom djelatnošću. Kada vidimo da nam nedostaje krušaka, trešanja, šljiva, bresaka..., a za koje postoje povoljni klimatološki uvjeti za proizvodnju i da svega toga uvozimo u znatnim količinama, neminovno je pitanje zašto se voćari ne okrenu toj proizvodnji koja je možda dohodovnija. Imajmo u vidu da je voćnjak dugogodišnji nasad i tko posadi jednu voćnu vrstu "vjenčao" se s njom za bar 20 godina. Najprije je uložio znatna sredstva u podizanje i opremanje tog voćnjaka, čekao nekoliko godina na urod i bilo kakvo razmišljanje za promjenom posađenog sortimenta je višegodišnji proces u kojem nema prihoda. Dakle "stari" voćar je sebi zapečatio sudbinu izborom voćne vrste, a potencijalni mladi voćar morao bi sagledati okruženje i izazove i donijeti odluku o bavljenjem voćarstvom koje bi mogla biti i prilika.
Slažete li se da u Hrvatskoj poljoprivredna politika nije podređena rezultatima u proizvodnji? Može li projekt uzgoja kikirikija ili banana u Slavoniji biti prihvaćeniji od uzgoja nekih tradicionalnih sorti?
Prije dosta godina u poljoprivrednoj politici gotovo da nije bilo sustavnog plana u određivanju gdje se treba usmjeriti i poticati poljoprivredna proizvodnja. Sadilo se i davala su se znatna sredstva na ime potpora za investicije koje dosta često nisu rezultirale proizvedenom hranom. Nije tajna da su se zaista mogla dobiti sredstva za sadnju kikirikija, kao i uzgoj nojeva i slično, bez da su postojale iole ozbiljnije analize gdje što može uspijevati i je li ulaganje u tu proizvodnju uopće perspektivno i čak potrebno i izvedivo na našim prostorima. Izgleda da se polako dolazi do saznanja da u Hrvatskoj ne treba saditi ono za što po svojim klimatološkim i pedološkim uvjetima nema preduvjete uspješne proizvodnje. U posljednjih nekoliko godina primjetna je konzistentnija politika investicijskih poticaja i stručne službe Ministarstva poljoprivrede daju ocjenu tehnološkog elaborata prije nego se za isti eventualno odobri potpora u investiciji. Dakle, ako netko hoće saditi kikiriki a to nije tehnološki opravdano može saditi, ali o svom trošku bez potpora, što je veliki napredak u odnosu na prijašnje politike. Što se tiče poticaja dohotku, u posljednje vrijeme isti se više ne dodjeljuju linearno po svim voćnim vrstama nego onima kojim se procjenjuje veća potrebitost s obzirom na elementarne ili druge nepogode koje su zadesile proizvodnju te voćne vrste.
Što očekujete od projekta izgradnje hladnjača u Hrvatskoj? Hoće li to riješiti probleme voćara koji u Hrvatskoj, naročito u vrijeme berbe, imaju problema s dampinškim cijenama uvoznog voća, nerijetko i iz lanjske berbe?
Program iz NPOO-a kojim je predviđena izgradnja logističko-distribucijskih centara za voće i poveće osigurano je oko 650 milijuna kuna. Do sada je izgrađen jedan objekt u Osječkoj županiji, a u tijeku je izgradnja drugog objekta u Zagrebačkoj županiji u Križu gdje je nositelj investicije PZ Jabuka HR. U planu je još nekoliko projekata za koje se odluke trebaju donijeti do kraja travnja 2024. Izgradnja potrebite infrastrukture za skladištenje, pakiranje i uopće logistiku vezanu za voće bitan je preduvjet uspješnog zaokruživanja proizvodnog ciklusa od stabla do potrošača. No i za te projekte je nužno udruživanje proizvođača. Da bi se našla sveobuhvatna rješenja problema koje imaju voćari u Hrvatskoj, neminovno je da dođe do udruživanja voćara koji imaju pretenzije zajednički nastupati na zahtjevnom tržištu, pogotovo prema trgovačkim lancima. Taj proces polako počinje, interesa ima, ali jedan od velikih problema je zakonodavna regulativa koja je toliko kompleksna da ljudi kada se suoče s pravilnicima o udruživanju, izvještajima, evidencijama, ograničenjima tko se s kim može ili češće ne može udružiti, a što sve diktira Ministarstvo poljoprivrede, jednostavno gube volju za udruživanjem bez obzira na sve pogodnosti koje iz tog udruživanja mogu imati. Naša zakonodavna pravila nisu nimalo poticajna za udruživanja i tu očekujemo od resornog ministarstva bitna unapređenja u pristupu i regulativi.
Je li to jedini problem koji je prepreka boljem poslovanju voćara u Hrvatskoj? Svodi li se uvijek sve na premalo ulaganja, odnosno nedostatak novca za investicije?
Investicije u modernizacije koje se odnose na zaštite od elementarnih nepogoda kao što je mraz, tuča suša, zamjena sortimenata voćnih kultura i slično su neminovnost ako se želi unaprijediti produktivnost i kvaliteta, a sada bismo mogli reći da je to pretpostavka čak i za sačuvati voćarsku proizvodnju. Jer voćarstvo imamo, ali nemamo proizvodnje. Nažalost, Ministarstvo poljoprivrede je u zadnjih nekoliko godina raspisalo samo jedan natječaj za investicije u voćarstvo, a sada je u tijeku jedan "univerzalni" investicijski natječaj u kojem je veliko pitanje koliko će biti sredstava za voćare.
Podupire li se dovoljno kroz zakonodavnu regulativu poljoprivredna proizvodnja u nas? Idu li joj na ruku Zakon o poljoprivrednom zemljištu i lokalne politike?
Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike za RH je donesen nakon sveobuhvatne analize i definiranja prioriteta. Poljoprivrednici imaju osjećaj da smo se u realizaciji zacrtanih ciljeva administrativno zapetljali, da ne vidimo drvo od šume i da robujemo europskim politikama i direktivama na teret nacionalnim interesima, odnosno interesima stvarnih proizvođača hrane. Mi voćari smo često u Ministarstvu poljoprivrede, imamo vrlo afirmativne i konstruktivne razgovore, ali nerijetko nam se na naše zahtjeve daje objašnjenje da to nije propisano ili direktive EU ne usmjeravaju u smjeru u kojem bismo mi htjeli. Ako pak nema jasne direktive EU onda administracija iz ministarstva savjetuje što je "nama dobro" bez obzira na to što mi možda imamo potpuno drugačije mišljenje. Što se tiče naprednog voćarstva, dobri primjeri prakse mogu nam biti voćari Italije, Austrije, Njemačke..., pogotovo po pitanjima udruživanja što se tamo radi desetljećima, čak stoljećima. Njihova rješenja možemo gotovo kopirati (dio su EU), ali naša administracija godinama uporno pokušava trasirati neka nova pravila, npr. udruživanja. Gotovo je pravilo da je u povjerenstvima u kojima se raspravlja o jako bitnim stvarima za proizvođače, od desetak članova samo jedan ili dva proizvođača, a ostali administracija ministarstava, agencija, inspektori, savjetnici, znanstvena zajednica... koji često teško mogu sveobuhvatno razumjeti problematiku, a tržište ne razumiju uopće. U takvim se situacijama gubi velika energija i volja za ukazivanjem na stvarne životne probleme svih proizvođača hrane.
Čuje se kako osiguravajuće kuće uopće ne žele osiguravati hrvatske voćnjake protiv mraza. Je li to točno? Zašto?
Većina osiguravatelja u Hrvatskoj ne žele osigurati voćnjake. Smatraju da je to njihovo legitimno pravo jer osiguranje voćnjaka nije obvezno osiguranje. Osiguravajuće kuće su trgovačka društva kojima je prvenstveno interes ostvarivanja zarade. Zadnjih 10-ak godina je gotovo svake godine bilo velikih šteta na voćnjacima od tuče, oluje, a pogotovo od mraza. Osiguravatelji kažu da im je osigurati voćnjak neisplativ posao iako je bruto premija kod osiguranja voćnjaka od mraza i tuče tek oko 20% od osigurane svote. Nažalost, iako smo se ispred HVZ i HPK jako trudili da se i Ministarstvo poljoprivrede intenzivno uključi u dijalog s osiguravateljima jer ono u znatnim iznosima sufinancira premiju osiguranja, do konstruktivnog dijaloga koji bi zadovoljio voćare nije došlo.
Kakva je budućnost hrvatskog voćarstva?
Stariji voćari, a pogotovu mladi ljudi koji su zbog određenih okolnosti zatečeni ili "zatočeni" u voćarskoj proizvodnji, ili oni koji imaju empatije prema voćarstvu - moraju imati veliku ljubav i biti spremni na veliko odricanje i izuzetno veliki trud ako se žele baviti proizvodnjom voća kao svojom profesionalnom preokupacijom. Druga opcija je iskrčiti svoje voćnjake i okrenuti se drugim vidovima ostvarivanja materijalne egzistencije čemu nerijetko svjedočimo. Kod manjih voćara kojima to nije jedina djelatnost od koje žive i koji nisu usmjereni na vanjsku radnu snagu, a s druge strane nemaju niti velike zahtjeve svojih kupaca po pitanju kalibra voća koji uzgoje – i ne trebaju razne certifikate koje traže trgovački lanci i slično – ne bi u konačnici trebali imati problema za opstanak jer oni direktno komuniciraju s krajnjim kupcima i mogu postići relativno dobru cijenu. Takvi "manji" voćari koji imaju do 5 hektara površine voćnjaka sudjeluju s čak 81% u ukupnim površinama voćnjaka. Kod većih voćara koji ukupno imaju cca 19% površina, a imaju intenzivnu proizvodnju i usmjereni su na strože tržište, izazovi su puno veći. Sve veći zahtjevi trgovačkih lanaca, od raznih certifikata kvalitete i sljedivosti, raznih vrsta pakiranja, logistike, raspoloživosti, ujednačenosti boja i kalibara..., kao i uvijek prisutna tržišna konkurencija koja je često nelojalna jer smo silno otvoreno tržište – a nema "zaštite" domaćeg voća, niti formalno niti neformalno – često dovode u pitanje dohodovnost, a time i opstojnost takve proizvodnje. Voće se oduvijek proizvodilo i proizvodit će se i ubuduće, no otvoreno je pitanje hoće li to biti grana poljoprivrede koja će se razvijati i biti perspektivna. U razmišljanju o budućnosti voćarstva treba imati u vidu da proizvodnja koja nije stimulativna za voćara nema perspektive niti opstanka. U tom smislu treba tražiti rješenja koja će osigurati potrebnu proizvodnju voća koja će biti u poljoprivrednoj politici i tržištu prihvatljiva, a proizvođaču isplativa. Ako se to ostvari, ne bismo trebali strahovati za budućnost hrvatskog voćarstva jer će onda i mladi ljudi dugoročno u tome vidjeti svoju profesionalnu i materijalnu egzistenciju.
GALERIJA Nekad simbol grada, danas potpuno devastirana: Od đakovačke Mimoze ostali su samo zidovi
