Dvije Kristinine suze isklesane u mramoru, otvorena knjiga sa stihovima
njezine pjesme “Kad priča svrši” u kojoj nagovještava svoj odlazak na
drugi svijet, dvije naušnice koje je najradnije nosila i Gospin kip
koji je krasio njezinu djevojačku sobu, čine cjelinu nadgrobnog
spomenika Kristine Šušnjare, mlade djevojke iz Trilja kojoj je lani u
ovo doba godine na okrutan način život oduzeo ubojica Luka Pezelj.
Kroz taj spomenik, koji se uzdiže nad grobnicom od bijelog mramora
prekrivena bijelim ružama, ispričana je priča o njezinu životu,
njezinim radostima i mučeničkoj smrti koja je potresla cijelu Hrvatsku.
– Grobnica nas je držala na životu dok je nismo napravili. Točno na
njezin rođendan 24. srpnja završili smo je. Svakog dana idemo na njezin
grob – kaže majka Ankica koja u svakom kutku svog doma traži svoju
jedinicu.
Sve su uspomene na Kristinu u domu obitelji Šušnjara netaknute.
Roditelji čuvaju njezine stvari, bilježnice, sitnice do kojih joj je
bilo stalo, baš onakve kakve je ostavila onog kobnog dana kada je pošla
na izlazak s kojega se nikada nije vratila.
– Svako jutro isplačem se ljubeći njezin kaput. Bože moj, što bih dala
samo da je na trenutak mogu opet vidjeti, onaj njezin smijeh, čuti
njezin glas koji mi govori: ‘Majko, dobro me slušaj!’ – kaže majka
Ankica.
Tek kada su poslije smrti smogli snage zaviriti u njezinu intimu –
njezine pjesme koje je pisala – roditelji i prijatelji pokojne Kristine
shvatili su da je ona slutila svoju smrt, da ju je opisivala u mnogim
pjesmama, da ju je sanjala.
Na 22. Kristinin
rođendan dovršena je njezina velika grobnica na triljskom groblju
Foto: Vanja Zubčić
– Ujko, sanjala sam svoju smrt i nezapamćen sprovod u Trilju – pola
godine prije nego što je okrutno ubijena jedno jutro Kristina je rekla
svome ujcu Anđelku.
On ju je u čudu gledao, pokušao ju je utješiti govoreći kako je to samo
san. “Gdje ćeš, Kiko, o tome pričati?”, rekao joj je, a ona se samo
nasmiješila i odgovorila mu: “To je, ujko, samo prijelaz duše u novi
život!” Na te njezine snove tada se nismo obazirali – kaže otac Ivica.
Kristinini roditelji kažu kako je i posljednju noć prije smrti njihova
jedinica usnula čudan san koji im tada nije htjela ispričati. S njom u
sobi spavala je rodica koju je u neko doba noći probudila Kristinina
vriska. Pitala ju je što je bilo, a ona joj je odgovorila: “Ne smijem
ti reći što sam sanjala, pripast ćeš se...!”
Taj san nikada nije ispričala jer ruka ubojice Luke Pezelja nije joj
dala šansu. Ubijena je tu noć, a o smrti koju je slutila kroz san
Kristina je opisivala i u više svojih pjesama. Najdetaljnije u pjesmi
“Zločin u vrtu ljubavi”. Ta pjesma, zapravo poema ispisana rukom na
dvadesetak stranica bilježnice, potresna je do boli, a čovjeku se, kada
čita te stihove, ledi krv u žilama jer u tim stihovima ona je tako
slikovito, snažno, upečatljivo, do detalje opisala svoju jezivu smrt,
gotovo do detalja ubojicu koji će kao starac čamiti u zatvoru...
“Na tek procvale bijele ruže i trnje koje za ubodom žudi, polegao je
mladić svoju ljubljenu djevojku. Okrutna pjesma zle vještice unijela je
ljubomoru u mladićev um, razum je blijedio, a osjećaji su se počeli
oriti.
Odjednom je zaboravio na ljubav koju osjeća, odjednom se nije mogao
prisjetiti svojih maštarija i tajni...
Slika iz obiteljskog
albuma na kojoj je Kristina s roditeljima, ocem Ivicom i majkom Ankicom
Bez borbe se ljubomori prepustio, samo povrijeđenost osjetio i savjete
zle vještice poslušao. Svoju dragu je na trnovit put boli uputio. Trnje
bogato otrovom svojom oštrinom glatku kožu je paralo, a mladu krv
trovalo. Djeva čedna i svježa kao rosa, samo je tiho ječala, a njezini
jecaji, nježni i bolni, zvučali su kao natužniji stihovi. Jecaji su
dopirali do svih ptica i cvjetova...
Ptice su počele da hvalospjev o djevinoj boli i nevinosti pjevuše, a
cvijeće je od tuge venulo. Gledajući dragu kako pati, mladić milost za
nju nije pronašao, iz njega je i dalje isijavala ljutnja. Kad su snažne
ruke bodež u srce usjekle, samo težak uzdah nesretna djeva je iz sebe
ispustila, a odmah nakon uzdaha i duša je izmoreno tijelo napustila...
On sad starac, ogorčen i sam u slabosti i jadu, lutajući proklinje sebe
i tihe jecaje svoje drage čuje.”
To je samo dio stihova u kojima je Kristina opisala svoju smrt. Kao da
je znala što će joj se dogoditi, i to od čovjeka kojega je poznavala,
ali s kojim nije bila u vezi.
“Dok je slomljena duša snivala o novom početku, nepoznata je ruka bez
ikakve krivice u drugi svijet je uputila”, napisala je Kristina u
pjesmi Moj razbojnik.
Sve bih mu oprostila da mi ju je barem u kolicima vratio
– Nemam mržnje ni prema kome – kaže majka Ankica dodajući: - Sve bih mu oprostila da mi ju je barem u kolicima vratio. - Vidio sam ga na sudu, ali kao da ga nisam vidio. Da se pokajao, bilo bi mi lakše, ali to nije učinio – kaže otac Ivica o ubojici. Obitelj Šušnjara nikako ne može prežaliti svoju jedinicu. Kažu da utjehu traže u vjeri, obilaze duhovne seminare, bili su kod velečasnog Sudca, u Međugorju, obilaze časne i svećenike. Idu i kod psihijatra, ali najveću utjehu pronalaze u crkvi. – Nedavno mi je prišao jedan čovjek kojemu je kći umrla od leukemije. Kaže da mu je teško, ali ne teže nego nama jer nas, čija je kći tako ubijena, nitko ne može razumjeti – kaže otac Ivica. Kristinine pjesme uskoro bi se trebale ukoričiti. Naime, u pripremi je tiskanje njezine prve zbirke pjesama. – Kristina je pisala pjesme za svoju dušu. Nudili su joj da izda knjigu, ali nije htjela. Sada će izaći zbirka njezinih pjesama kao sjećanje na nju – kaže majka.
